Vedrana Rudan – Silovatelji i roditelji

Ove subote ćemo moja djeca, njihovi partneri i naša unučad prosvjedovati u Rijeci protiv pravosuđa koje pušta na slobodu silovatelje i protiv silovatelja i sudaca kojima ništa sveto nije.

Silovatelji? U mojoj percepciji silovatelj je uvijek odrasla beštija opsjednuta potrebom da se iživljava nad slabijim od sebe. Žao mi je što sam slučajno na fejsu vidjela fotografije silovatelja iz „okolice Zadra“.

Užasnula sam se. To su djeca. Djeca sa mobitelima, urednom frizurom, zdravim zubima, lijepim osmijesima. Moj sin je jednom bio takav dječak.

Zašto moj sin nije bio silovatelj? Tko ili što maloljetnog dječaka pretvori u silovatelja? Društvo? Škola? Crkva?

Kad sam bila majka šesnaestogodišnjeg sina znala sam da bi prije umro nego silovao djevojčicu, da nema baš nikakve šanse da se udruži s nečim što izgleda kao ljudsko biće, a zapravo je monstrum.

Kako sam znala? Njegov poočim i ja za našu smo djecu imali plan. Moraju biti časni ljudi. Moraju poštovati druge ljude. Moraju savladati mržnju u sebi, kad se pojavi, i prepoznati je kao perverziju. Moraju znati da svijetom hodaju slabi ljudi, nemoćni ljudi, takvima treba pomoći, ne na njima trenirati moć.

Što je moć? Moć je snaga kojom u slabijem od sebe možeš ubiti čovjeka. Poočim moga sina i ja čitav smo svoj život posvetili djeci. Razgovarali smo s njima, tjerali ih da čitaju, da uče, da osjete empatiju prema ljudima kojima treba pomoć. Učili smo ih da nemoćni ljudi nisu luzeri. Skupe traperice i skupe torbe i skupe majice i skupi mobiteli ne čine čovjeka. Lova ne čini čovjeka. Svaki je čovjek vrijedan ma koliko bio siromašan i nemoćan.

Svoju djecu nismo mogli držati zaključane u kući. Putovali su svijetom, studirali, diplomirali, kao mladi radili najteže zamislive poslove. Bili su okruženi svojim vršnjacima alkoholičarima i narkomanima. Bili su mali kad su znali da su i alkohol i droga i nasilje ono što nas dvoje nećemo tolerirati. Moj je sin jako rano naučio da bih ga se hladno, istoga trena, zauvijek odrekla da digne ruku na ženu. Hladno, istoga trena i zauvijek.

Očito, mome je sinu naša ljubav previše značila da bi je stavio na kocku ma koliko “provokacija” bila žestoka. Znao je da nema te “provokacije” koju bismo njegov poočim i ja progutali i njemu uzeli kao olakotnu okolnost. Moj je sin najveći borac za ženska prava koga znam. To držim njegovim i našim najvećim uspjehom.

Uvjerena sam, ma koliko okruženje u kome živimo bilo zastrašujuće, da baš sve dolazi iz obitelji. U našoj zemlji Crkva je institucija koja širi mržnju, zlo, mizoginiju. Država se urušava. U Hrvatskoj ništa sveto nije. A djeca rastu jer moraju rasti.

Zato sam, kad sam vidjela one dječake silovatelje, pomislila, petnaest godina, šesnaest godina, sedamnaest godina, osamnaest godina… Mnogo je to godina. Gdje su im bili očevi i majke dok su rasli? Teško su radili? Ovo je surovi kapitalizam? Ne možeš se istovremeno boriti za egzistenciju i brinuti o djeci?

Ako se kao roditelj ne možeš brinuti o djeci, o čemu se možeš brinuti? Ima li išta važnije? Dobar auto? Karijera? Mjesto u Saboru? Vila pokraj mora?

Silovatelji će, najvjerojatnije, otići u zatvor, tamo će ostati nekoliko godina i izaći iz njega još gori. Roditelji će potrošiti brda love na potkupljivanje sudaca i plaćanje odvjetnika, ali…Hoće li itko od tih roditelja sa sebe i svoje djece moći ikad oprati zlo kojim su opsjednuti? Djeca su zločinci zbog činjenja, roditelji zbog nečinjenja.

S velikom ću tugom u srcu ove subote prosvjedovati protiv države u kojoj poštenje, poštovanje ljudskog dostojanstva, ljubav prema bližnjemu svom ne znači baš ništa.

Znam da će našu djecu i unučad na nekom od ekrana gledati roditelji maloljetnih i jedva punoljetnih monstruma i ništa neće razumjeti. To nas koji smo uz velike napore i mnogo ljubavi odgojili dobru djecu ne bi trebalo obeshrabriti. Mi smo većina. Nažalost, tiha većina. Krajnji je čas da prestanemo šutjeti, da dignemo glas, da poručimo nemoćnima i jadnima da u ovoj zemlji žive i ljudi koji su na njihovoj strani. Ljudi koji su spremni mijenjati ovu zemlju punu smrada, otrova i mržnje.

Voljela bih negdje na fejsu naletjeti na fotke onih majki i očeva. Htjela bih da netko razgovara s njima, da nam objasni, tko su ta čudovišta?

Piše Vedrana Rudan

(http://www.rudan.info/)

(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)

Facebook Comments