Vedrana Rudan – RIJEKA 2020

Nije mi lako pisati ovaj tekst. Rođena sam Primorka. S majčinim sam mlijekom usisala poslovicu, ki se hvali va drek se zavali. Ne osjećam potrebu da je prevedem jer ovo pišem za građane moje Rijeke koji govore čakavski, oni ostali ga, sigurna sam, toliko razumiju.

Ono primorsko u meni čuči i čučati će. Ponekad, to se dogodilo danas, ipak popizdim pa mi padne na pamet Krleža koji je rekao, tko se sam ne hvali nitko ga drugi neće. Ne bi mi danas Krleža pao na pamet da nisam iz Amerike primjerke svoje knjige “Mothers and Daughters” u prijevodu Willa Firtha, izdavač Dalkey Archive Press.

To je moja treća u Americi prevedena knjiga. Prve dvije su “Night”, original “Uho, grlo, nož” i “Love at Last Sight”, original “Ljubav na posljednji pogled”. Trenutno se prevodi “Muškarac u grlu”.

Danas sam saznala, koji čudan dan, da je ovih dana u poljskom gradu Zabrze na tamošnjem kazališnom festivalu predstava uprizorena prema “Ljubavi na posljednji pogled” dobila brdo nagrada. Režiserka Iwona Kempa za najbolju režiju, za najbolju predstavu, nagrade su dobile čak tri glumice iz predstave, ostale mi se nagrade ne da nabrajati. Guglajte, ako mi ne vjerujete.

Nemam ja problem samo sa Rijeka 2020. Jasno mi je da ta fenomenalna predstava neće biti pozvana na riječke Male scene jer selektor Scena nije ni moj muž ni brat ni sin ni nećak.

I sad ću napisati ono što ne bih da sam samo Primorka. Živim u Rijeci oko pedeset godina. Pišem trideset. Napisala sam brdo knjiga, uređivala najpoznatiju emisiju na Radio Rijeci “S primorske poneštrice”, na daskama Zajca igrala je predstava “Dabogda te majka rodila”, “Kurva” igra već petu godinu, da sam u životu učinila samo to netko iz ekipe Rijeka Grad kulture 2020 čuo bi za mene.

Pa ipak, nije. Projekt se, navodno, zahuktava. Do sad su pozvani da priče pišu pisci i pisačice skupljeni pitaj boga po kojim kriterijima. Zbirka njihovih uradaka koja je nedavno tiskana govori o njihovoj veličini. Doduše, ne bih trebala biti pogođena jer u 2020 nije uključena ni Slavenka Drakulić koja je, osim što je velika, mnogo veća od mene, i rođena Riječanka što ja nisam. Rodila sam se dvanaest kilometara dalje, u Voloskom. Da, za Slavenku Drakulić se svakako mora reći i da je pristojna, što ja nisam.

Jesam li tašta, uvrijeđena, samonapuhana “književnica” kojoj smeta što je grad u kome živi samo stavlja na mjesto koje zaslužuje? Nisam. Ja znam da vrijedim i to sam tisuću puta potvrdila. Problem su ljudi koji unutar projekta Rijeka Grad kulture 2020 odlučuju tko je književnik, tko je književnica, kakve se predstave trebaju igrati iako ne znaju tko im glavu nosi.

Da sam fina dama prešla bih preko njihovih pizdarija, “oprostila” im neznanje i bahatost i ne bih ih poslala u kurac. Eto, nisam takva. Dečki i cure, ako ne znate tko sam ja, idite u kurac!

Piše Vedrana Rudan

(http://www.rudan.info/)

(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)

Facebook Comments