Vedrana Rudan – Urnebes na Trsatu

Kad sam krenula prema Dvorani Mladosti na Trsatu bila sam u komi. Kišurina, vodurina, depra. Rekla sam mužu: “Večeras tamo ni psa neće biti.” Muž je žurio doma gledati snuker pa me potapšao po ramenu: “Vidiš, neki već sjede.” “Sjede u kafiću, to su lokalni pijanci.” “Što imaš protiv pijanaca, vjerojatno tu čekaju na početak promocije.”

Ušla sam u krasnu trsatsku knjižnicu. Voditelja Davora Mandića nigdje na vidiku. Nekoliko je ljudi sjedilo. A lijepo sam rekla kćeri da dovuče svoje prijatelje, ja ću im kasnije platiti piće.

Mandića nema, ljudi nema, kiša pljušti. Prišao mi je klinac i pitao me jesmo li zajedno išli u gimnaziju. Imao je oko četrdeset. Rekla sam da jesmo, pitamo me mogu li mu dati sto kuna. Dala sam mu, neka sjedne i sluša, nitko neće znati da je plaćenik. Otišao je u kafić. Jebeni gimnazijalac!

Došao je Mandić. “Prekjučer sam vodio promociju Gavranu. Bilo je krcato. Krcato! Možda će još netko doći?” “Gavran je Gavran”, rekla sam tužno.

Pa smo onda gledali u prazno. Ja sam vidjela da neki ljudi nose stolice i još stolica i još. Onda su donijeli dječje stolice. “Što je ovo?”, rekao je Mandić, “ima ih više nego na Gavranu.” “Gavran je Gavran”, rekla sam, “Gavran, Gavran.” “Idemo”, rekao je Mandić. Sjeli smo na kauč.

Mandić je postavljao pitanja o knjizi. Jedna mi je gospođa pokazala masnice oko očiju i izmasakrirano lice: “Gospođo Rudan, ja sam zlostavljana žena.” Rekla sam joj da skine naočale, svi su vidjeli njezine rane, bilo je tužno. Poklonila sam joj knjigu. Mandić je rekao: “Da, vi često pišete o zlostavljanju.” Na to je jedna gospođa, zove se Dragica, rekla da su i njezin lijepi kostim i ružičasta bluza i cipele iz doba Jugoslavije.

Zgrozila sam se što se toliko godina nakon što smo svoji na svome spominje Jugoslavija. Gospođa Dragica je ipak priznala da su njene gaće hrvatske, marka Galeb. Rekla sam da je i moj muž nosio gaće Galeb, ali da nisu neka kvaliteta.

Gospođa se nije složila. “Nije istina da se nakon pranja gaće Galeb pretvore u šator, one su zapravo kvalitete peri-deri, jedino im s vremena na vrijeme treba promijeniti lastiku.”

Ja sam rekla da ja na muževljevim gaćama neću mijenjati lastiku. Moja je odluka bila popraćena burnim pljeskom. Davor Mandić je rekao kako sam ja u Jugoslaviji mogla pisati o generalu Mamuli, a onda je došao Tuđman. “Što vam se dogodilo, kad je došao Tuđman na vlast?”

Na to se javila jedna gospođa i rekla da nema muža i da ima pedeset godina i da je djevica, pa sam joj dala knjigu. Danas na Trsatu naći djevicu u pedesetoj je pravo čudo. Do sinoć sam mislila da je jedino Djevica Marija na Trsatu djevica. Djevici su svi oduševljeno pljeskali. Katolička smo zemlja, gospođa nema muža, logično je da je djevica i da se to cijeni danas i ovdje. Kasnije mi je rekla da nije djevica, ali to je bilo kasnije.

Onda je Mandić rekao da više nema veze s djevojkama, ili tako nekako, pa sam ja jednom gospodinu u kutu preporučila da se čuva Mandića. On je rekao: “Ne mičem se od stupa. Stup me čuva.” Svi su mu pljeskali.

Na kraju smo navijanjem pozdravili gospođu Dragicu i vikali: “Dragica! Dragica!” Rekla je: “Što mi je večeras? Čitav život bila sam zavezana vreća. Što mi je? Što mi je?” Ja sam rekla: “Večeras ste izašli iz vreće i opušteno hodate svijetom u Galeb gaćama. Bravo, gospođo Dragice.” Ljudi su pljeskom popratili oslobođenje gospođe Dragice. Život u zavezanoj vreći je pakao.

Sve su se knjige prodale, zlostavljana žena je htjela da joj potpišem knjigu. “Gospođo, izgledate strašno, morali biste otići u bolnicu i na policiju. Prijavite muža.” “Ma dajte, budite pametni, gospođo Rudan, operirala sam kapke, moj muž je dobar k’o kruh.” “Vi ste lagali?” Zgrozila sam se.

“Tko danas govori istinu?”, rekla mi je vesela žena operirana.

Jesmo li sinoć na Trsatu govorili o knjizi “Ples oko Sunca”? Nismo. Jesmo li se odlično zabavili zahvaljujući prekrasnim ljudima koji su ispunili dvoranu? Jesmo.

Hoćemo li sve ponoviti petog prosinca u Ex Librisu, ovaj put uz vino, sir i kolače? Hoćemo. Gospođu Dragicu, zvijezdu večeri, čekat će buket cvijeća i mjesto u prvom redu.

Promocije knjiga su najbolje kad se ne govori o knjigama.

HVALA RIJEČANKE! HVALA RIJEČANI!

Piše Vedrana Rudan

(http://www.rudan.info/)

(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)

Facebook Comments