Kad u trgovačkim centrima vidim natpis “BIO češnjak”, pomislim da ga na polici nema… jel ono… bio… nema ga… prodalo ga… ne znam, pojeo ga ovaj iz sekjuritija u civilu, koji je inače neprimjetan ka pijani kum na svadbi… il studenti ga ukrali…
Jučer vidim – BIO limun… sa 12,99 kuna pao na 9,99 kn (kakva jebena prilika) Gledam taj limun, 4 komada u pakiranju a svaki limun velik ka akumulator za skutera.
Mislim, nisam se rodio jučer pa ne znam kako izgleda limun uzgajan bez pesticida i kemije. Pa kad sam bio mulac, nisi moga naći limun veći od kokošjeg jaja (i jaja tad bila mala, onda moš mislit kolki je limun bio) , a ovaj danas veći od kokoši… i on je BIO. Krutejebo, prerežeš ga, ima stijenke deblje od dna ekspres lonca. Majka te jebala, sa svake strane cenat ipo kore… ka da ga obuklo u 3 skijaška odijela. Oš ga ocijediti stiskom, s dvije ruke ga stišćeš ka da odrvćeš ventil zapečen 60 godina. Da ga WD-om špricam majka te jebla, da ubijem ovo BIO u njemu, nebil ga odvrnuo? Kad ga i ocijediš… gledaš u čašu… vrtiš ju iz zgloba, okrećeš prema suncu nebil vidio imal išta u njoj… a u njoj količina limunova soka alaj majko… više se kolibrić ispovraća nakon popijene 2 kapi pive, subotom ispred. narodnjačkog kluba, neg što je u čašu iz limuna ušlo. Napraviš limunadu nakon sat vremena i šalješ mail u trgovački centar, oćel ti priznati benificirani potrošački staž.
Što je – je, kome limunove kore treba za kolače, 9 dana da ribaš još si na kori. Tolko kore ima da si pod pazuhe moš naribat… mirišiš ka borić na retrovizoru. Ja ga u kadu naribam… u cipele… kad točim gorivo, naribam u spremnik, zato i prolazim eko test na tehničkom… kupim obični guz papir, kompletnog ga razmotam, naribam nanjeg, namotam nazad… i dobijem ZEWA tariguz s mirisom, pogađate, limuna… pa ga prodam susjedu za duplo… biznis jeeeeebote.
Od cijelog BIO mogu samo reći… BIO sam u trgovini.