Aktualno Kolumne Vedrana Rudan

Vedrana Rudan – Ljudi

Najzad je netko u ovoj smrdljivoj močvari dignuo glas i rekao NE veleizdajnicima. Oteše nam sve što smo imali. Ostadosmo bez djece, unuka, mora, tvornica, bolnica, škola, posla, kuće, smijeha, budućnosti, nade.

Hrvatska će uskoro “proslaviti” trideseti rođendan. Što će slaviti kriminalci koji nas za sitnu love izdaše? Mahat će zastavama i lokati u ime prava koga su sami sebi dali, prava na pljačku, prava na laž, prava na manipulaciju, prava na raskošan život, prava da nikad ne odgovaraju onima koji plaćaju njihove perverzije.

Podijeliše nas na one koji su otišli, mladi, zdravi, obrazovani i zgađeni. Ostali smo mi prestrašeni i očajni. Naši bahati gospodari plaćeni u zlatu s vremena na vrijeme sjednu u Sabor da bi izglasali još jedan zakon koji će malo čvršće stegnuti omču oko tankih, hrvatskih vratova.

Davimo se u blatu i buljimo. Buljimo, čekamo, buljimo, šutimo, buljimo, čekamo. Što? Koga?

Tko će to u ime nas, prljavih utopljenika, dignuti glas protiv razbojnika? Život je jedan, a borba je besmislena. Nije li bolje živjeti kao ovca nego umrijeti kao lav? Preživjeti mogu samo oni koji su spremni crkavati.

Očajnica sam koja se već danima, ili su to tjedni, budi u blještavilu. Perem blato sa sebe. Vidim svjetlo! U Hrvatskoj vidim ljude! Učiteljice, učitelje, profesorice, profesore. Ljudeeeeeeeeeee! Ljudeeeeeeeeeee!

Ljudi! Prvi ste u povijesti ovog nečeg što se zove Hrvatska digli glas u ime dostojanstva. Prvi ste u povijesti ovog nečeg zločincima pljunuli u lice i odbili mrvice kojima vas po tko zna koji put žele “nahraniti”. Zašto bešćutna stoka sebe ne drži na kruhu i vodi? Zašto njima trebaju ogromne plaće, skupi automobili, provizije, raskošne vile, tjelohranitelji, sluge, sudovi koji sude kako im oni kažu, liječnici koji ih na naš račun liječe u inozemstvu?

Sretna sam. Vaša borba i meni vraća dostojanstvo. Vaša hrabrost i mene hrabri. Najzad se u ovom nečem osjećam kao ljudsko biće. Svaki vaš skup, svako vaše NE ispisano tijelima, loptama, olovkama, osmijesima, budi u meni nadu da se Hrvatska može promijeniti jer se mora promijeniti. Ili mi ili oni.

Shvatila sam ono što vi znate. Ništa vam ne mogu. Mogu li gladni dva puta crknuti od gladi? Mogu li bijedni postati moćni, ako su poslušni? Tko vas može zamijeniti?

Gadovima nije jasno. S vremenom će progledati. Vi, drage naše učiteljice, dragi naši učitelji, drage naše profesorice, dragi naši profesori, vremena imate. Imate i podršku majki, očeva, baka i djedova vaših učenika. Njihovo vrijeme istječe.

Izdržite. S vama su svi koji ovoj zemlji žele dobro.

Vaše NE je i naše NE. Danas NE svojim tijelima pišete vi, sutra ćemo svojim tijelima pisati NE svi mi koji mislimo da bi Hrvatska mogla postati bolje mjesto.

Vaša bitka nije bitka za veću plaću. Vaša je bitka bitka za bolju Hrvatsku.

Piše Vedrana Rudan

(http://www.rudan.info/)

(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)