Vedrana Rudan – Naši milijunaši

U izolaciji sam. Imam sve vrijeme ovoga svijeta. Surfam. Na portalu novčanik.hr naletjela sam na tekst Dražena Gudića iz ožujka 2019. godine.

Pa kaže. U izvješću londonske konzultantske kuće “Knight Frank” iz 2019. godine vidljivo je da u Hrvatskoj trenutno živi 120 bogataša od kojih svaki ima više od 30 milijuna dolara. Između 10 i 100 milijuna dolara ima 590 građana. U Hrvatskoj je u prošlom desetljeću broj bogataša porastao za 33%, a BDP je nekoliko postotaka niži nego prije deset godina.

Hrvatska ima 11.900 milijunaša “lakše kategorije”. Prijavljeni su u Hrvatskoj i imaju više od milijun dolara. Samo 2019. godine Hrvatska je “dobila” 500 novih milijunaša. “Knight Frank” u imovinu bogatih ne ubraja kuću u kojoj stanuju.

Na portalu mirovina.hr pročitala sam tekst Jasmine Grgurić. Napisala ga je 27. rujna 2019. Nažalost, predugačak je da bih ga prepisala iako je jezivo zanimljiv. Jezivo je pravi izraz.

U Hrvatskoj mirovinu u visini od 1670 kuna prima 255.000 umirovljenika. Za nju su u prosjeku radili 26. godina i 9 mjeseci. Hrvatska ima 1,24 milijuna umirovljenika i 71.225 braniteljskih mirovina koje su u prosjeku 2,5% više od običnih, iznose 6000 kuna.

Prosječna mirovina u Hrvatskoj iznosi 2.500 kuna i prima je 1,14 milijuna građana. Nižu mirovinu od toga prima 640.000 stanovnika Hrvatske. Mirovinu od 500 kuna prima 92.443 čovjeka. Ako se čovjekom može zvati netko tko mora živjeti od 500 kuna mjesečno. Od mirovine ne može živjeti 800.000 hrvatskih građana.

Nejednakost u Hrvatskoj je zastrašujuća. U doba korone jaz je još vidljiviji. Hordi umirovljene sirotinje pridružio se i moj dragi frizer koji ovaj mjesec ne može platiti ni najam za stan ni najam za poslovni prostor. Radio je godinama od jutra do sutra. I njega od bankrota dijeli jedna plaća.

Među bijednike je krupnim koracima zakoračila prijateljica koja je otvorila dućan u centru Rijeke. Odjeću sama izrađuje, u šezdeset i petoj je mislila da će nekako mirovini od 1200 kuna možda dodati, kad plati sve troškove, 500 kuna mjesečno. Smijemo li njenu tragediju nazvati lošom procjenom? Samoubilačkim činom? Ili ipak samo borbom za goli opstanak koja je mojoj prijateljici isključila pravo na opstanak?

Kći mojih prijatelja dobila je posao konobarice u Bruxellesu. Kupila je avionsku kartu, trebala je startati prvog travnja. Poslodavac joj je javio da ne dolazi. Otac i majka koji će uskoro dobiti otkaz, vlasnik je zatvorio restoran, gledaju u svoje dijete i tješe se da korona ubija samo starije. Ako ih ubije, on je srčani bolesnik, ona ima šećer, ne na polici, djetetu će ostati stan i kredit koji će otplaćivati još samo sedam godina.

Ne razumijem zašto moja zemlja ovako izgleda. Tko je kriv? Mi svi? Oni? Što nam se dogodilo? Dok sam čitala tekstove palo mi je na pamet kako bi one na vrhu trebalo zamoliti da onima na dnu udijele neku pomoć. Kako? Pasti pred njima na koljena? Puzati, zgrabiti ih za stopala i ponizno im, puni poštovanja, objasniti da možda ne bi bio problem od milijun dolara izdvojiti tisuću dolara? Pa puta 11 900.

Koliko bi to love bilo? 11 900 puta 1 000? 11 900 000. Jedanaest milijuna i devetsto tisuća dolara?! Ako se nisam zeznula? Opa! Koliko bi se toalet papira, brašna, šećera, ulja, tjestenine i deterdženata moglo kupiti i udijeliti hrvatskoj sirotinji. Koliko bi se računa za struju i vodu moglo sirotinji platiti? Još kad bi uskočila Crkva u Hrvata i od svojih milijuna eura izdvojila tisuća dolara, više od nje bilo bi neozbiljno očekivati, svota bi se popela na 11 901 000 dolara. Bilo bi kuna i za pelene i za smrznute piliće i za…

Vrijeme je teško. Oni gore ne vide i ne razumiju. Oni dolje šute jer su naoružani samo bijedom i strahom. Što će nas prije pobiti? Siromaštvo ili korona?

Piše Vedrana Rudan

(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)

Facebook Comments