Vedrana Rudan – Heroji pod maskama

Svi mi koji ćemo, ako budemo imali sreće, sa svojom koronom ući baš u riječku Kliniku za infektivne bolesti i svi oni koji već tamo leže pojma nemaju tko su ljudi u “skafanderima” koji im spašavaju ili će im spasiti život. Evo njihovih imena.

LIJEČNICI
Prof.dr.sc. Biserka Trošelj Vukić, dr. med. Predstojnica Klinike

Prof.dr.sc. Ivica Pavić, dr.med.-Pročelnik Odjela

Lari Gorup, dr.med.

Doc.dr.sc. Irena Slavuljica

Samira Knežević, dr.med.

Mari Rončević Filipović, dr.med.

Doc.dr.sc. Đurđica Cekinović Grbeša, dr.med.

Marija Livajić, dr.med.

Alen Piralić, dr.med.

Lucija Sušanj, dr. med.

MEDICINSKE SESTRE
Maja Stankovič, mag.med.techn. Glavna sestra Klinike

Ivanka Bogdan

Vanja Burčul

Nataša Fučko, bacc.med.techn.

Ankica Jurišić

Sonja Mavrinac

Diana Paškvan

Simona Pleša

Đurđica Soldo

Erzumana Tomljanović

Dubravka Štefanac

Mirjana Vidović, bacc. med.techn.

SPREMAČICE
Sanja Balent

Ivanka Luketić

Sonja Maretić

Milka Nikšić

TAJNICA KLINIKE
Sanja Rivetti, bacc.oec.

Te riječke heroine i heroji pod maskama nikome ne pokazuju utisnute brazde na licima nakon nošenja zaštitne odjeće, nitko za njih ne zna, ne vidi ih i ne čuje. Kako im je kad svakih pola sata moraju skinuti sa sebe “skafander”, izaći na ledeni riječki zrak da bi se mokri od znoja “prozračili”? Možda bi nas buduće pacijente i one koje obilaze svakoga dana zanimalo da nam i oni pred kamerama nešto kažu o svom preteškom poslu. Postoje “doktori” koji na sebe navlače zaštitne uniforme i vuku se po društvenim mrežama, a nikad nisu vidjeli bolesnika. Njihova imena znamo iako su nebitna.

Zašto se tako malo govori i piše o infektolozima i njihovim sestrama? Njima sigurno ne treba “slava” u ovim teškim trenucima za Hrvatsku ali njihova imena bismo trebali znati. Jasno je da im nikad nitko neće dignuti spomenik, dati orden, zahvaliti u ime Države, ali… NJIHOVA IMENA MORALI BISMO ZNATI.

Jedina istinska potpora anonimnim heroinama i herojima su njihove porodice. Brinu, strahuju. Pisati o “šefici” Trošelj-Vukić nije lako. Velika liječnica kojoj je svaki pacijent u srcu. I tako desetljećima. Njezin zamjenik Ivica Pavić njena je desna i lijeva ruka. Kad dignete slušalicu i nazovete Kliniku čut ćete glas Sanje Rivetti koja ima odgovor na svako pitanje. Riječka Klinika za infektivne bolesti spomenik je nulte kategorije o kome sve znaju samo oni koji su ga posjetili.

Da, možda će nekoga zanimati, čistačice koje svakodnevno čiste sobe bolesnika od korone mjesečno zarade 3000 kuna ili tu negdje. Slovima: tri tisuće kuna ili tu negdje. Toliko iznosi njihova nadnica za strah i jeziv posao.

Treba li nabrajati imena i prezimena ljudi koji samo rade svoj posao za koga su se školovali i za koga su “plaćeni”? Treba. Morali bismo znati tko su ljudi koji u dosad najtežim trenucima za Hrvatsku, ni Domovinski rat nije bio ovako strašan, žrtvuju svoje zdravlje i živote za dobrobit sviju nas.

Nemate pojma kako je te ljude lako razveseliti, kako im malo treba. Čula sam da su bili jako sretni kad im je Pizzeria “Maslina” poslala pice. Ponudili su im besplatan obrok za svakoga tko radi na Klinici. Ponudu su odbili, znakom pažnje su bili dirnuti. Često ih nazove i župan Komadina i ponudi svoju pomoć. I to bi bilo to i to bi bilo sve.

Kad bih mogla pozvala bih vas koji me čitate da večeras izađete na svoje riječke balkone ili stanete uz prozor i zaplješćete dragim, velikim ljudima. Pljeskanje na balkonima, pjevanje i sviranje je ono što nas drži. Šalim se. Ne treba njima pljesak, možda im ne treba ni ovaj tekst.

Nisam ga napisala za njih. Napisala sam ga za vas i za sebe. Ljudi bez imena možda će nas već sutra upitati kolika nam je temperatura.

Piše Vedrana Rudan

(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)

Facebook Comments