Provela sam deset prekrasnih, toplih, babljeljetovskih dana u Mošćeničkoj Dragi, mjestu moje mladosti. Tko u nju dođe prvi put siguran je da ribarsko mjestašce izgleda onako kako je izgledalo prije sto godina.
Kamena peškarija, riva, svjetionik, ribarski brodovi plutaju u lučici, prekrasne plaže na kojima ima kupača kao da korone nema. Hotel Marina star nekoliko desetaka godina zatvorio je svoja vrata, mještani kažu da ga je kupio neki „Šiptar“. Obišla sam ulicu moje mladosti koju smo tada zvali „klanac“. U njoj žive duše nema. Domoroci su svoje stanove i kuće, i ja, prodali. „Klanac“ je prljav jer bi stepenice trebali mesti vlasnici stanova. Sjećam se koliko sam puta ja, protiv svoje volje, mela „škalini“ koji su vodili od naše „kuće“ do ceste.
Ušla sam u ono što smo zvali Park. Nekad je to bio park. Biljke su bile njegovane, staze očišćene, na stijenama se smio sunčati svatko. Da nam je onda netko rekao da će Park nakon sedamdeset godina izgledati poput smetlišta, da će se u njemu osjećati žestoki smrad jer je u blizini nešto što miješa draška govna, da nam je netko rekao da ćemo na „našim“ stijenama naletjeti na natpis da je to „restricted area“, zona u kojoj je zabranjeno lovljenje riba, sunčanje, kupanje, druženje sa psom, rekli bismo mu…Ništa mu ne bismo rekli, tko bi razgovarao s luđakom?
Školsko igralište u sklopu „parka“ bijedan je komad zemlje. Tamo je sprava mojih godina i dva jadna koša. Tko se tu danas igra? U neposrednoj blizini je vila koju je „grad“ prodao. Kupac je Mađar? Nijemac? Purger? Čeh?
Na prvoj plaži ima nekoliko lokala. Jedan od vlasnika je šerif kome nitko ništa ne može. Iza plaže postoji još jedan šerif. Na divlje iznajmljuje „apartmane“. Ni njemu nitko ništa ne može.
Na jednoj od najljepših plaža bičbar. Muzika trešti dan i noć, u neposrednoj blizini javni zahod ravna, nezaštićena krova. Kad neko dijete padne s njega i ubije se Mošćenička Draga, mirno mjestašce o kome nitko ne govori, na dan ili dva postat će brejkingnjuz.
Odšetala sam do poznate plaže Sveti Ivan. Uz rub šetnice nekad je bilo nekoliko starih vila. Najljepše kameno zdanje bilo je „Odmaralište grada Zagreba“. Danas se tu nitko ne odmara. Zagrebački „građani“ imaju svoje vile ili ljetuju negdje drugdje. Bivši zagrebački gradonačelnik ljetuje u Mošćeničkoj Dragi u svojoj ogromnoj vili. Naravno da ju je izgradio radeći k’o konj. „Vila Zagreb“ se, kako popularno zovu najljepšu građevinu u Dragi, navodno, prodaje. Čehu? Mađaru? Nijemcu? Rusu?
Nasuprot Vile Zagreb nalazi se zgrada koja je bila odmaralište jednog od propalih hrvatskih poduzeća. Kupila ju je ugledna hrvatska političarka pa prodala. Čehu? Mađaru? Rusu? Ili nekom od svojih zagrebačkih kolega? Trenutno se preuređuje.
Iznad Mošćeničke Drage vodi cesta za Brseč. Hodajući u pravcu Brseča najbolje možete vidjeti kako izgleda stražnjica Mošćeničke Drage. Prednjica je na mnogim kartolinama, guzica ni na jednoj. Vila do vile, vila do vile, vila do vile, bazen do bazena, vila do vile, vila do vile. Ogromna, kičasta, ružna zdanja čekaju turiste ili vlasnike. Zjape prazna i govore o pohlepi onih koji su dozvolili da se Mošćenička Draga iz malog, ribarskog mjesta pretvori u betonsko čudovište.
Šetala sam s prijateljicom iz djetinjstva koja mi je, dok smo gledale u te „vile“, ispričala kako je u jednoj talijanskoj knjizi pročitala priču o bogatašu koji je čitav život skupljao nekretnine. Gradio je i gradio i gradio. Pa je umro. Pa je postao najbogatiji mrtvac na groblju. Jebeš gradnju kad nas sve na koncu priče grob čeka.
Hahahahahahaha. Smijala sam se glupanu iz knjige onako kako se samo može smijati netko tko danima nije čitao hrvatske portale. Došla sam doma, pa krenula čitati. Nekakva novokomponirana, hrvatska lopina kupila je sebi grob u „Aleji velikana“ na Mirogoju. Ovo siroče, ni po čemu veliko, ne smijem napisati osim po lopovluku jer nije suđen, a neće biti ni osuđen, platilo je za života da bi nakon smrti bilo „veliko“. U Hrvatskoj danas možeš kupiti i plažu i stijene i more i obalu i nekad državne vile i veličinu i besmrtnost.
Pokraj ceste za Brseč rastu ciklame. Lijepe su poput onih iz mog djetinjstva. E, da sam ciklama.
Piše Vedrana Rudan
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)