Svaka obitelj zna koliko joj mjesečno treba za život, svaki ugostitelj zna koliko dnevno proda kava, no stožer nema podatke o broju zaraženih u školama, terasama, radionicama, a donosi odluke za Karlovačku županiju.
-Nemamo dovoljno kadrovskih kapaciteta niti program, žarišta ne možemo odrediti, nema podataka o zaraženim učenicima, radnicima, o tome koliko ih se zarazilo na treninzima, terasama, radionicama. Nema pa nema.
Tako nakon godine dana rada na “određeno vrijeme” zbori Stožer Civilne zaštite Karlovačke županije i otkriva jalovost sustava i tijela koje, što na lokalnoj, što na državnoj razini, već godinu dana brutalno intervenira u naše živote.
I da odmah na početku razjasnimo, ovo uopće nije tekst ni o virusu, ni o cjepivu, ovo je tekst o učinkovitosti i svrsishodnosti stožera kojim propitujemo njihov način rada i odluke koje donose “većinom”, a utječu na sve nas.
Ni nakon godine dana nisu se udostojili prikazati nam podatke, grafove, tortice o strukturi zaraženih
Županijski stožer nakon te godine dana nije se udostojio napraviti ni presicu za novinare u povodu “godišnjice”, gdje bi npr. prezentirao svoj rad, obasuo nas podacima, analizama, stupcima i torticama o dosad zaraženima, umrlima, pojasnio nam starosni profil zaraženih, jesu li umirovljenici više punili Švarču i više obolijevali od studenata, koliko primjerice ljudi između 30 i 55 godina je bilo zaraženo, jesu li više žene ili muškarci, koji je najmlađi teški slučaj korone, jesu li se zarazili u Sloveniji ili Bosni, gdje su “pokupili” virus, jesu li bili u nečijem podrumu ili su uz kiosk cupkali s “kavom za van”?
Nisu to učinili za godinu dana, no čovjek se ponada da barem sad, kad Karlovačkoj županiji nameću oštrije mjere, imaju asa u rukavu s kojim će dosadnim i napornim novinarima s Radio Mrežnice začepiti usta i reći:
“Da, imamo brojke koje kažu da je toliko i toliko učenika donijelo zarazu u svoje obitelji, imamo brojke koje kažu da su zaraženi u tvornicama i na radnim mjestima donijeli kućama uz plaću i koronavirus. Znamo da su škole žarišta, radionice i treninzi. I zato vas zatvaramo, pa vi djeco budite doma i blejite uz ekrane, dok nam se trgovački centri pune ljudima i nikome ništa. Ili su nam žarišta u nekim bitnim firmama koje baš ne mogu zaustaviti proizvodnju na dva tjedna jer došlo bi do propasti svijeta. Uostalom, djeca nisu obveznici PDV-a i ne daju u proračun ni kune, ali ovi drugi zato da, a para vrti gdje burgija neće.”
Svaka obitelj zna mjesečni troškovnik, svaki ugostitelj zna koliko kava prodaje dnevno, no stožer ne zna brojke zaraženih đaka, umirovljenika….
Svaka iole pristojna obitelj ima mjesečni troškovnik i zna na što troši, svaki vlasnik kafića zna koliko dnevno prodaje kava, svaki obrtnik i poduzetnik zna mjesečno koliko mu treba za hladni pogon u poslu. Ako to ne znaju, propadaju.
Stožer Civilne zaštite Karlovačke županije ne zna brojke, nema ih, ali donosi mjere. Na temelju čega, znaju sami.
Mjerama tjeraju ljude u distopiju kakve se ne bi posramio niti Orwell, nemaju modele, račune, grafove, tablice, stručne/znanstvene argumente osim da je na Švarči pedesetak ljudi na odjelu. Za nadati se samo da će biti čim manje smrti i čim manje bolesti jer zdravlje je doista vrhunska vrijednost svačijeg života i nitko normalan neće nijekati ovaj prokleti virus koji je mnogima uzeo život.
No, čovjek ima psihu, a i mogućnost razmišljanja pa se stoga brojni, još uvijek normalni ljudi, pitaju zašto nas sad zatvarate i zašto nam najavljujte još žešće mjere. Budite ljubazni, objasnite nam. Nemojte nas plašiti pričama s respiratora, dajte nam podatke, objasnite, pa nismo tako glupi ako nismo doktori, shvatit ćemo valjda. Ali, podataka nema i zato je to potcjenjivački stav prema građanima, roditeljima, svima nama.
Da su u nizu uhljebljivanja zaposlili nekog matematičara, više bi napravili za borbu protiv korone
Da su u nizu uhljebljivanja po Karlovačkoj županiji napravili još jedno, pa zaposlili ili honorarno angažirali nekog matematičara koji bi im podatke slagao u Excelu i vodio analitiku, ( to bi bilo tzv. uhljebljivanje za dobro svih nas), puno bi više napravili za borbu protiv korone od bezveznih dnevnih izvještaja koje novinarima šalju i daju dnevni broj zaraženih.
Znali bi gdje treba “pucati”, gdje popuštati, gdje je napeto, gdje je zeleno. Matematika je čudo, ona je stvaralaštvo slobodnog ljudskog uma, univerzalno sredstvo pomoću kojeg razumijemo svijet. Doduše, kako tko.
O utjecaju na psihu djece i adolescenata u ovom “prava-online škola” vremenu, već su neki dosad govorili. Nikad više depresije, nikad više stresa, pucali su učitelji i profesori, pucali su roditelji i đaci koji bi uz 6 sati online nastave pred ekranom, onda pred njim trebali provesti još nova dva do tri sata. Najs, zar ne?
Treninga nema, sporta nema, sjedi zlato mamino i tatino i uči, mogu im sve to govoriti roditelji dok se njihovi potomci iz dana u dan sve više debljaju, sve su ljeniji, žmirkaju od buljenja u ekrane, nervozni do bola kad im u petak navečer preko Teamsa stigne zadaća.
Nekad su šmrkavi klinci igrali nogomet i vozili bicikl, pa obrisali nos o rukav. Danas bi trebali biti doma
Da se razumijemo, malo koje dijete baš voli školu zbog škole, ali i sami shvaćaju da bolje nauče uživo nego online. Vole oni školu zbog frendova, šaptanja na odmorima, nestašluka, duha mladosti koji se već godinu dana sustavno ubija u Lijepoj Našoj. Toj istoj djeci lijepe se etikete da su “asimptomatski”, iako razgovarajući s nekolicinom liječnika, nijedan nije znao točno reći kako se to dokazuje. Testom, bojom očiju, bacanjem graha?
Sad su već i prehlade i šmrcanje silno opasni pa se roditeljima savjetuje da djecu ne šalju u školu ako im curi nos jer je to neodgovorno. A sjećate se klinaca nekad, u vrtić i u školu išli su šmrkavi, curio bi im nos, igrali bi tako nogomet na igralištu, trčali ili vozili bicikl, a onda taj isti nos frajerski obrisali o rukav. Život je nekad bio lijep i normalan. Tada su stigli stožeri. Njihovi zagovornici odmah će reći kako nam je još i dobro jer pola Europe ne može van i što uopće hoćemo, no to je problem tih vlada i tih naroda.
Kao u Alanu Fordu: Ako ne bude bolje, bit će gore
Iz sigurnosti svojih sinekura “oštromjeraši” prijete da će nam u Karlovačkoj županiji biti još gore ako za dva tjedna ne bude bolje. Gotovo kao u Alan Fordu, ne bude li bolje, bit će gore.
I bit će sigurno u pravu u oba scenarija. Ukoliko nove mjere za dva tjedna daju manji broj oboljelih reći će “To je zbog naših mjera”, a ukoliko broj zaraženih bude veći, reći će “Rekli smo vam da treba sve pozatvarati i strpati u podrum s maskama, ne puštati van do nedjelje, 16. svibnja i upaliti im dolje TV, po mogućnosti prijenos Sabora. Svježi zrak upuhavat ćemo im jednom dnevno”.
Kako god da bilo, oni su u pravu i time dokazuju svoje postojanje.
Da smo svi jednaki u mjerama, da se ljude kvalitetno informiralo, situacija bi bila drugačija
Da je taj isti stožer cijelo ovo vrijeme bio konstantan u onom što propagira, da nema iznimaka u mjerama i žmirenja na neke kršitelje mjera, a kažnjavanja drugih, da su svi jednaki, a da ne postoje jednakiji i bogatiji, situacija bi sigurno bila drugačija.
Da se netko mudar i sposoban dosjetio svakog tjedna izbrifirati novinare i podastrijeti im prave podatke o zaraženima, bolesnima, javnost bi se bolje pripremala na ovo “Bit će još gore”. Uostalom, jedno pranje mozga više ili manje.
Na inteligentan način puku bi se pripremali podaci, izvještaji, apeliralo bi se pa malo zaviknulo, steglo povodac mrvicu jače i kratko, pa dalo kolačić da budu dobri.
Ovako imamo stožer gdje se uz dvije struje sukobljava znanje, nečija ambicija, razum, a kod nekih i strah koji je ovu godinu dana sjajna valuta kojom se vlada.
“Donosimo mjere, ali nemamo podatke, no morate to poštivati jer bi moglo biti još radikalnije.”
Game over.
Pa kad smo već kod Orwella i njegove kultne 1984., neupitnog klasika književnosti, podsjetit ćemo na jednu proročansku rečenicu: “Naposljetku će Partija objaviti da su 2 +2 = 5 i morat ćeš u to vjerovati”. (radio-mreznica)