Aktualno OG sada Ogulin

Čišćenje Pećnika

Ugodno smo iznenađeni interesom Ogulinaca za  akcije čišćenja pojedinih dijelova grada.

Zanima vas kako je do tih akcija došlo i zašto? Kako bolje odgovoriti na to pitanje u gradu bajki nego -bajkom? A bajku je stvorila grupa Očistimo Hrvatsku (OH). Skupina je to entuzijasta, uglavnom mladih ljudi, u čije ime nam jedna od najaktivnijih članica piše:

“Sve je započelo tijekom jedne posve obične šetnje podno planine posve neobičnog oblika. Uživajući u mirisu čistoće koji je nosio svježi povjetarac za inače toplog proljetnog dana naišla sam na jednu staru bukvu. Jedina je to bukva bila u tom šumarku koju nisam mogla obujmiti rukama. Jedina iz svoje generacija koja je preživjela sječu. Ona je bila mama bukva i sve druge bukve oko nje bijahu njena djeca. Njena siva kora bila je glatka i zvala me je da prislonim lice uz nju. Prihvatila sam njen poziv, a ona je započela svoju priču. Većina današnjih pripadnika moje vrste bila bi veoma iznenađena kada bi čula stablo koje govori, ali ne zato što stabla govore rijetko, nego zato što pripadnici moje vrste rijetko slušaju.
Pričala mi je stara bukva divne priče kakve drveće običava pričati, a ja sam ju slušala sa zahvalnošću što me svojim pričama podučava o živom svijetu oko mene, svijetu čiji sam neodvojiv dio. Pogledavši u moje srce bukva je prepoznala da su moje namjere čiste i da nisam došla narušavati njen dom, pa je odlučila povjeriti mi tajnu. Tajnu kako u njenom trbuhu živi jedna od posljednjih šumskih vila ovog kraja. Iskreno sam ju poželjela upoznati i bukva ju je pozvala da proviri iz male duplje podno mojih bosih stopala. Čučnula sam i protrljala oči, ali i nakon trljanja to je prekrasno stvorenje gledalo u mene. Beskrajno zelene oči na njenom malenom tijelu koje je odbijalo u sjaju svaku svijetlost našeg okoliša, od tog sjaja činilo se kako se neprestano miče iako je stajala na mjestu i gledala me netremice kao i ja nju, njeni obrisi od tog svjetla nisu bili jasno određeni. Uz čuđenje smo se upoznale i započele naše druženje. Često sam se vraćala ondje i vila bi me često dočekala, pjevale bi, plesale, igrale se. Ona je voljela opuštenost i radost, šalu i smijeh. I što sam više ju upoznavala to sam ju više voljela, i više se dijete u meni budilo. Nikada vam neću reći gdje je moja prijateljica vila, ni kako se zove, ne mogu zbog obećanja koje sam joj dala, ali mogu vam reći nešto što trebate znati, čitatelji Og portala…

 

Ova vila je posljednja vila tog šumarka, kao što je i stara bukva posljednja stara bukva tog šumarka. Ljudi koji ne čuju drveće kada priča vjeruju da drveće niti ne priča. Ljudi koji ne vide vile, misle da vile ni ne postoje. I uništavaju i ruše. Vile imaju posao da čuvaju prirodu, one čuvaju životinje i biljke, ali nestaju, sve su rjeđe, čak i u krajevima poznatima po čarolijama. Naime, vile jako vole čistoću, naći ćete vilu podno stare bukve, ali nećete pored stare plastike. One su ustvari pate od ozbiljne alergije na plastiku. Pate od takozvanog plastikitisa i gdje god ljudi bacaju plastiku i otpad vile ne mogu živjeti. Odselile su se mnoge iz rubnih krajeva šuma zbog ljudi koji ondje dolaze i iskrcavaju svoj otpad, gluhi i slijepi za drveće i vile. Sve dublje i dublje u šumu selile su se vile, ali sve dublje i dublje u šumu ljudi bacaše svoj otpad. A svaka vila ima svoj dom, svoje drvo, svoje životinje čije su čuvarice od rođenja, kada su predaleko od svog doma one umiru. Nažalost, mnoge vile rubnih područja šuma povukle su se u dubine zemlje i rijetko proviruju jer se je cijeli njihov okoliš pretvorio u ljudsko smetlište, i ondje polako umiru i gube svoj sjaj.

 

Prežalosno je to, i kako da joj pomognem pitala sam kroz suze? Zar će i moju vilu zadesiti takva tužna sudbina? Ne! Ja to neću dopustiti. Zato smo, dragi čitatelji Og-portala, počeli sa akcijama čišćenja. I iznenadio je i mene samu broj pripadnika moje vrste koji sačuvali su djecu u sebi. Ne pričaju svi sa vilama, ali čuju drveće, čuju ptice, žele čistu prirodu, žele da i njihova djeca imaju priliku sačuvati djecu u sebi. A onih koji su tu djecu u sebi izgubili, koji ne mogu ni vidjeti, ni čuti, ni razumjeti, bit će i dalje, smeće će bacati i na mjesta koja smo već počistili, i mi vjerojatno nikada nećemo za mojeg života počistiti niti većinu. Ali to nam neće biti izgovor da ne očistimo ništa, da ne spasimo barem jednu vilu”.

Tako pišu naši mladi ekolozi, koji su nedavno, nakon Rašća, očistili i Pećnik.