S vremena na vrijeme se sjetim što to ljubav jest ili je bila. Mokri dlanovi, potreba da mu njuškaš tijelo, osjećaj boli kad mu u društvu ne smiješ zavući ruku među noge. Minuta bez njega je muka, sat bez njega je rana, dan bez njega je plivanje u vrućem ulju.
Sjećam se, najgori su mi bili trenuci kad bih ležala uz nekog od muževa i mislila na njega koji mi je bio i hrana i piće i sunce i nebo i kiša i zima i ljeto i jesen i zrak koji dišem… Žudnja ponekad postane neizdrživa pa prelomiš. Zakoračiš u sreću za koju znaš da ima rok trajanja. Kakve to veze ima? Jebeš život bez sušenja grla kad ga iznenada ugledaš na ulici.
I tako od tijela bez koga ne možeš do tijela koga se želiš riješiti onako kako se ubojica želi riješiti leša. Svi oko nas gaze istu vodu, nama se samo čini da je naša bara najdublja i najprljavija. Ne kužimo. Životi su nam reprize tuđih života. Vječne ljubavi nema. Svadba je uvijek početak kraja jedne ljubavi. Mlada to ne zna. Mladoženji su rekli da je njegov ulazak u brak poraz, njezin je pobjeda. Ona je udana, ona je normalna.
Upravo traje sezona pokapanja. Svatovi na svakom uglu. Bilo bi žalosno da mi, cinični promatrači, nekoliko puta nismo prošli kroz isti cirkus. Zašto je forma još uvijek bitna? Zato što država može lakše kontrolirati dvojac opterećen dječurlijom i kreditima nego razularene samce i samice? Ponekad ne možeš vjerovati svojim očima što ti država radi. Kod primanja u bolnicu moraš onoj na porti reći u kakvom si bračnom stanju. ?! Što ako odbiješ odgovor? Pustit će te da krepaš? Jebote! U dvadeset i prvom vijeku?
Razvedeni muškarci ispunjavanje rubrike lakše podnose. Razvedene žene uvijek su gubitnice. Ne vole ih udane jer su prijetnja, boje ih se muškarci jer im iz očiju potreba za kurcem viri. Zato godinama ostaju sjediti na istom kauču uz istog muža koji napeto gleda kako navijači, „naši dečki“, razbijaju glave, automobile i kafiće i nitko im ništa ne može. Muž urla, bravooooo, mlaćenje toljagama uz zaštitu policije jednako demokracija.
Žena desetljećima sjedi pokraj stranca svog života. Ne pada joj na kraj pameti da će jednoga dana komad mesa reći: “Odlazim.“ „Odlaziš? Kamo ideš? U Bauhaus? Bez mene?“ „Odlazim od tebe, napuštam te, dosta je bilo. Želim ovo što mi je preostalo proživjeti sa ženom koju volim i ženom koja zna da postojim.“
Svaka buduća napuštena žena želi čuti ime „kurve“, najčešće joj ime ništa ne govori. Kad cjepanica ode tako daleko da se i formalno razvede, žena kreće u rat za imovinu. Ne da ni žlicu ni viljušku. O dijeljenju jedine zajedničke nekretnine da se ne govori. Izdaja se mora platiti. To znaju svi napušteni. Jebe se njima za zakon. Duševna bol koju osjećaju kad izgube nešto što ih godinama ne zanima nema cijenu. Tebi ljubav, gade, meni nekretnina.
Monstrum ne pristaje na takvu podjelu. Pred njim nije ostalo mnogo sretnih dana, želi sebi i svojoj dragoj kupiti stančić u kome će, daleko od zlobne gomile, opušteno izmjenjivati tekućine ili se samo držati za ruke. Bivša žena u ratu do istrebljenja bivšeg muža nije sama. Dječica nude rješenje: “Tata, više ne voliš mamu. Daj kuću nama. Nas moraš voljeti.“
Zaljubljeni bivši muž i doživotni otac ne razumije što mu djeca govore. Ostao je sam na zgarištu pokojne ljubavi. Zašto ostavljene žene pate? Godinama žive uz muškarca koji ih žestoko ne zanima. Pa ipak? Gubitkom muža izbrisat će se i oznaka udana? Osjećat će nelagodu kad bude ulazile u bolnicu? Ne pada im na pamet da nikad neće ući u bolnicu ako njega bez frke puste niz vodu?
Ne razumijem bivše žene. Gdje vam je ponos, cure? Opustite se. Mržnja ubija. Izaberite život.
Piše Vedrana Rudan
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)