Dana 6. i 7. listopada 1991., na karlovačkom bojištu junački ginu branitelji iz ogulinskog kraja, zapovjednik voda 3. bojne 2. gardijske brigade – „Gromovi“ Branko Sabljak i zapovjednik 2. čete 4. bataljuna 110. brigade Josip Klišanin.
Satnik Branko Sabljak iz Ogulina junački je poginuo 7. listopada 1991. na Turanjskom mostu kao zapovjednik voda. Rođen 28. 2. 1962. u Ogulinu, sin Čede i Anke, jedan je od devetorice poginulih branitelja 3. bojne 2. gardijske brigade iz ogulinskog kraja, skupa s Milanom Grdićem, Zdravkom Mihalićem, Antunom Porubićem, Tomom Puškarićem „Bajom“, Milanom Turkaljem, Zvonkom Turkovićem, Damirom Salopekom i Slavkom Jarnevićem, čiji su ratni putevi navedeni u prethodnim člancima.
Josip Klišanin, sin Ivana i Anke, rođen je 25. 9. 1958. u Oštarijama. Poginuo je 6. listopada 1991. kao zapovjednik 2. čete ogulinskog 4. bataljuna 110. brigade ZNG-a Karlovac. Nakon osvajanja vojarni i skladišta JNA u Skradniku i Svetom Petru, 19. 9. 1991. pristupa se mobilizaciji vojnika u 4. bataljun 110. brigade, najviše iz redova Narodne zaštite. Josip Klišanin imenovan je zapovjednikom 2. čete, koja preuzima položaje od pripadnika MUP-a i drži crtu obrane Sabaljska draga – Luketići – Cerovnik. Snage 110. brigade ZNG-a bile su slabo popunjene i razvučene od Cerovnika do Rečice kod Karlovca te je procjena njihovog zapovjednika Rudolfa Brlečića da je odnos snaga 1:15 u korist neprijatelja te nisu u mogućnosti spriječiti prodor neprijatelja u Karlovac.
O ratnom putu Branka Sabljaka u 2. gardijskoj brigadi i njegovom stradanju govori povjesnica Udruge ratnih veterana 2. gardijske brigade „Gromovi“. Od ustrojavanja 3. pješačke bojne 2. “A” brigade Zbora narodne garde, 21. 6. 1991. u Dugoj Resi, bojna je angažirana u obrani šireg područja Karlovačko-dugoreškog bojišta. Kasnije nazvana „Banskom legijom“, borbene akcije vodi u selima, na rijekama Kupi i Korani, te sudjeluje u blokadama i oslobađanju vojarni JNA. Drži borbene položaje od sela Siča preko Barilovića, Mejaškog Sela, G. i D. Velemerića, Selišća, Ladvenjaka, Belajskih Poljica, na brdu Vinici između Duge Rese, Logorišta i Korane pa do Rečice.
Tijekom srpnja snage bojne zaposjedaju borbene položaje na Vinici, kako bi spriječile zauzimanje tog dominantnog položaja od strane JNA iz vojarne “Stjepan Milašinčić-Šiljo” u karlovačkom naselju Logorištu, najveće i najvažnije vojarne karlovačkog područja. Ondje su bili dijelovi 8. proleterske motorizirane brigade s kompletnim naoružanjem i opremom, 471. mješovita protuoklopna artiljerijska brigada te oklopni bataljun iz 4. oklopne brigade. Od vojarne prema Vinici protezao se poligon JNA, koja se još od srpnja 1991. pripremala za obrambena i napadna djelovanja izradom zaklona i miniranjem ograde. Srpski dobrovoljci legalno ulaze u vojarnu do sredine srpnja, kada je blokirana. Otada se u vojarnu ulazi noću preko rijeke Korane iz smjera sela Goljaci.
Nakon pada Topuskog, 3. bojna se od 14. 9. u cijelosti angažira u obrani šireg područja Karlovačko-dugoreškog bojišta. Sredinom rujna 1991., dijelovi 3. pješačke satnije 3. bojne, pod zapovjedništvom Željka Paušića, zauzimaju položaje oko D. Velemerića. Neprijateljski napadi su svakodnevno sve jači te prošireni duž cijelog bojišta. U takvim uvjetima, zapovjedništvo 3. bojne donosi odluku da se bojište ojača slanjem 2. pješačke satnije na položaje D. Velemerića pod zapovjedništvom Slavka Stipetića. Osim neprijateljskih napada duž bojišta, velika opasnost je Karlovcu, Dugoj Resi i Ogulinu prijetila iz mnogih vojarni i objekata JNA.
Prvi tenkovski i pješački napad iz vojarne JNA u Logorištu prema uzvisini Sv. Doroteja bio je 21. 9. 1991. Pripadnici 3. bojne sudjelovali su u zaustavljanju napada i onesposobili jedan neprijateljski tenk. U rujnu 1991., prema dostupnim podacima, u vojarni se nalazilo 40-ak tenkova T-55, 20-ak tenkova T-34 i nekoliko tenkova M-84. Brojno stanje ljudstva bilo je oko 450. Najviše je bilo rezervista. Pozicije onih ročnih vojnika koji su iz vojarne pobjegli tijekom kolovoza i rujna, zauzeli su srpski dobrovoljci, pobunjenici s Korduna. Neprijateljske snage su najvećim dijelom Korduna ovladale do početka listopada. Crta bojišta primakla se vrlo blizu samom gradu Karlovcu.
Na današnji dan prije 35 godina, 4. 10. 1991., žestoko je topnički napadnut Karlovac, dok su djeca bila u školama. Napadnuta je i Duga Resa. JNA i pobunjeni Kordunaši nadali su se okupaciji Karlovca, kojeg su sve češće zvali Kordunovac. Uslijedio je napad tenkovima. Najveće su se borbe vodile na Turnju i G. Mekušju, gdje su branitelji uspjeli spriječiti ulazak neprijatelja u sam grad. Žestoki napadi na Karlovac ponovili su se idućih dana. U gradu su ginuli civili, a nadmoćne neprijateljske snage približile su se Skakavcu, Kamenskom i Jelašima. U četiri listopadska dana 1991., na Karlovac je ispaljeno tri tisuće granata, ubijeno je tridesetak ljudi, a stotine su prognane iz sela karlovačke okolice.
Dok su trajali napadi, 5. 10., zapovjednik 110. brigade Brlečić zapovijeda pokretanje bataljuna i marš smjerom Ogulin – Duga Resa – Mrzlo Polje. Zapovjedništvo obrane grada Ogulina odlučuje istoga dana prema Karlovcu uputiti jednu četu 4. bataljuna i jedan top. Zapovjednik 2. čete Josip Klišanin dobrovoljno je preuzeo odgovornost izjavom da je njegova četa spremna za izvršenje zadaće. Dolaskom u Belajske Poljice, plan je bio da dva bataljuna 110. brigade napadnu vojarnu u Logorištu, a vojnike i oficire JNA koji je napuste zarobi ogulinska četa raspoređena uz cestu u Belajskim Poljicama.
Sutradan, 6. listopada, nakon napada na vojarnu, iz nje je odgovoreno paljbom po položajima ogulinske 2. čete. Klišanin je pogođen krhotinama granate VBR-a. Suborci su ga izvukli, ali je već podlegao ranama (Strižić, 2013). Vojarna u Logorištu nije osvojena. Među Ogulincima se javlja ogorčenje i tuga zbog pogibije zapovjednika i upućivanja u Karlovac, kada se istovremeno očekuje napad prema Ogulinu, čiju pomoć traži žestoko napadano Saborsko.
Dana 6. 10., kada je poginuo Klišanin, dijelovi 110. brigade zbog nadmoći neprijatelja primorani su na izvlačenje s borbenih položaja na Slunjskim brdima, čime je protivniku otvoren put prema Turnju i Karlovcu. Zbog novonastale situacije, Zapovjedništvo obrane Karlovca traži intervenciju profesionalnih snaga, 3. bojne 2. “A” brigade ZNG-a.
Prema zapisu Udruge ratnih veterana 2. gardijske brigade „Gromovi“, u večernjim satima 5. 10. 1991., zapovjednik 3. bojne izdaje zadaću zapovjedniku pješačkog voda 3. bojne Branku Sabljaku da uspostavi obranu na Turanjskom mostu. Oko 21:30 sati, vod Branka Sabljaka sa 17 gardista odlazi na Koranski most u Turnju sa zadaćom sprječavanja prolaska neprijateljskih snaga preko mosta i dalje prema Karlovcu. Vod organizira obranu kod mosta na lijevoj i desnoj obali Korane. Idućeg dana, 6. 10., dio pripadnika voda raspoređenog na lijevoj strani Korane izložen je stalnoj snajperskoj vatri s područja Šanca, odnosno Šćulac brda. Zapovjednik voda Sabljak ih izvlači na područje obrane mosta na desnoj obali Korane. Crta obrane na slunjskim brdima probijena je tijekom 6. 10., pa se pripadnici 110. brigade i stanovnici Turnja izvlače preko mosta u grad Karlovac.
Toga popodneva pripadnici voda 3. bojne 2. “A” brigade ZNG-a ostaju jedina snaga koja čuva most u Turnju na desnoj obali Korane. Međuprostor između dva mosta osiguravaju pripadnici satnije „Kobre“ iz Zagreba, a desni bok prema vojarni JNA u Logorištu je potpuno prazan. Time su gardisti oko mosta u velikoj opasnosti. Snage neprijatelja napreduju prema Turnju i samome mostu, pa iz Kriznog stožera u Karlovcu stiže zapovijed o žurnom izvršenju miniranja mosta, u čemu sudjeluju i pripadnici 3. bojne 2. “A” brigade. Iz njenog skladišta predano je oko pola tone eksploziva izvršiteljima miniranja, 102. brigadi iz Novog Zagreba. Stiže i zapovijed da se most sruši, što nije učinjeno dijelom zbog tehničkih problema, a dijelom zbog odluke zapovjednika voda Branka Sabljaka da se most obrani i ostane neoštećen. Pišući o „Gromovima“ na Karlovačko-dugoreškom području, Udruga ratnih veterana 2. gardijske brigade „Gromovi“ ističe da takav stav i odlučnost zapovjednika voda Sabljaka u obrani mosta daje primjer nemjerljive hrabrosti gardista. Sljedećeg dana, 7. listopada, u ranim jutarnjim satima počinje jak topnički i pješački napad neprijatelja koji se sve više približava mostu.
Snage branitelja izdržale su sve žestoke napade ne dopuštajući neprijateljskim snagama da zauzmu most. Tijekom borbenih djelovanja ginu zapovjednik voda Branko Sabljak i zapovjednik desetine Željko Tomičić, a ranjena su tri gardista. U kasnim popodnevnim satima, vod 3. bojne 2. “A” brigade na položaju kod mosta zamjenjuju pripadnici 110. brigade.
foto: Poginuli i Nestali Hrvatski Branitelji u Domovinskom Ratu, facebook stranica
Karlovačka županija smještena je u najužem dijelu Hrvatske, hrvatskom gorskom pragu. Na jednom dijelu udaljenost između granice s BIH i granice sa Slovenijom iznosi 47 km. Osvajanjem karlovačkog ili ogulinskog područja, velikosrpske snage lako bi osvojile područje do granice sa Slovenijom, što bi za posljedicu imalo dijeljenje Hrvatske na dva dijela, odnosno potpuno odvajanje panonskog i jadranskog kraka tzv. hrvatske potkove. Bile bi prekinute sve prometne komunikacije između panonske i jadranske Hrvatske. Znatno bi oslabilo i hrvatsko gospodarstvo.
Prema riječima Udruge ratnih veterana 2. gardijske brigade „Gromovi“, ostat će zapamćeno da je vod 3. pješačke bojne 2. “A” brigade ZNG-a, sastavljen od 17 gardista na čelu s Brankom Sabljakom, dana 6. i 7. listopada 1991. godine u kritičnom trenutku za Karlovac i Republiku Hrvatsku, sačuvao most na rijeci Korani kod Turnja i spriječio mogući daljnji prodor agresora u grad Karlovac.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
