Ne pamtim broj muškaraca s kojima sam s vremena na vrijeme dijelila životni prostor, ali pamtim jednu rečenicu koju su mi svi svakoga dana upućivali: “Što ćemo danas jesti?“ Do svoje dvadesete živjela sam sa nonom i mamom, ni jedna ni druga nikad mi nisu rekle da će kuhanje biti veliki dio mog života. Da su mi i rekle ne bih im vjerovala.
Pa ipak…Nakon seksa, ili kad bi se neki od njih vratio s posla, i ja bih se vraćala s posla, postavio bi mi to mrsko pitanje. Osjećala sam se krivom kad bih na stol stavila servirala karboniziranu kokoš, slinava, pržena jaja ili šniclu koju se nije moglo rezati. Priznajem, takva su bila vremena, takva sam bila ja, nikad nisam sebi postavila pitanje, čekaj, zašto on ne brine o tome što ćemo sutra jesti?
Često sam zarađivala više od „mojih“ muškaraca, gotovo uvijek sam bila pametnija od njih, s vremenom sam postajala i više nego dobra u krevetu, mnogi su mi to govorili, uzalud. Što ćemo sutra jesti?“ U dvadeset i nekoj palo mi je na pamet da žena nije prava žena ako nema djecu.
Djeca piju mlijeko i gutaju kašice iz staklenki. Koje olakšanje. Njihov otac pada u drugi plan. Što ćemo sutra jesti?“ Tko te jebe! Okružena pelenama, steriliziranim bočicama, izmorena nesanicom i danonoćnom dernjavom na neki sam način bila sretna što ga hrani neka druga, treća ili peta. S ljubavnicama je problem što ne vole kuhati pa bi ipak, kad bi se vratio „od mehaničara“, potpuno servisiran, pitao, što ima za večeru. Ja bih tada ubacila kilogram hrenovki u kipuću vodu sretna što od mene traži samo večeru.
Djeca, nažalost, rastu. Postaju bića koja odbacuju dude, ne žele jesti kašice iz staklenki. Što ćemo sutra jesti, pitala su me djeca kad sam se riješila njihovog oca. Nikad im ne bih odgovorila na pitanje. Rano su naučila kuhati. Dok smo živjeli skupa uživala sam u specijalitetima koje su spremala.
Na pragu četrdesete zaljubila sam se prvi put u životu. Dizala bih se u četiri ujutro i pekla mu palačinke za doručak. I svake večeri razbijala glavu, što ćemo sutra jesti? Kad ti s druge strane stola sjedi muškarac tvog života, spremna si učiniti nemoguće. Uzeti kuhaču u ruku. Preklinjati mesara da ti da najbolje meso. Nazivala sam njegovu majku i zapisivala recepte. Vjerovala sam da ljubav ide kroz želudac. Njegov. Ako on od tvog ručka ne dobije proljev ili zatvor, ako ga tvoje sarme ne napuhnu tako da rukne svakih pet minuta, to je to.
A onda sam ušla u svoje najbolje godine. Djeca su nestala. I muževi i ljubavnici. Ostali smo samo on, ja i korona. On je previše pametan da bi ikad postavio pitanje, što ćemo sutra jesti, a ja sam dovoljno pametna da čujem i neizgovorena pitanja. Već dugo ne izlazimo iz kuće. Neko je vrijeme šutio i samo me gledao. Ja sam samo šutjela.
Krenuo je kuhati. Spremati mi doručak. Svaki dan. Skidati recepte sa interneta. Svake večeri me pita, što ću skuhati sutra? Uvijek odgovorim.“Pojma nemam, ja ću jesti Netflix.“
Živim najbolje dane svog života. Tko je kriv što mi je život najljepši u sedamdeset i nekoj? Ja? Oni? Iskreno, baš me briga. Sutra ćemo kuhati janjetinu ispod peke. Ne volim ni janjetinu ni ono što je ispod nje.
Volim muškarce koji kuhaju i šute.
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)