Treba li govoriti o jadnicima koji doje djecu staru pedeset godina? Ili je ipak na tu temu sve rečeno, napisano, snimljeno? „Posudi mi tisuću eura, hitno mi je, jesi doma?“ Naravno da si doma, uvijek si doma kad navršiš šezdeset plus, a korona oko tebe. Međutim, euri ti nisu doma. Uz pomoć štapa vučeš se do autobusne stanice, ne želiš ušteđevinu trošiti na taksi. Imaš bebicu na pragu pedesete. Njoj uvijek nešto treba.
Drndaš se u autobusu sa sebi sličnima. Meso Tvoga Mesa naziva svakih pet minuta, inače se čujete kad treba čuvati djecu, psa odvesti veterinaru ili na šišanje. Autobus staje na svakoj stanici, vrijeme gmiže, dijete ti je izvan sebe. Konačno si pred bankom. Meso čeka na ulazu. Usne ravna crta. Ipak, iz njih izlijeće rečenica: „Stara, kad već dižeš lovu, da ne putuješ nekoliko puta, digni pet tisuća eura.“
„Nemam toliko.“ „Jebote, imaš mirovinu, smiješ ući u minus, ne moraš dignuti eure, digni kune.“ Meso je ljuto. Ti si očajna. Na magnet koljena čekaš godinu dana da ne bi trošila ušteđevinu. „ On i ja smo umorni. Kad ćeš sjahati? Je li ti ikad palo na pamet da mi ne moramo ovo činiti za tebe? Sve smo ti dali…“ „Što ti od mene očekuješ? Da vam sad, ovog trena, naručim čokoladnu tortu i preko nje šlagom ošinem HVALA?“
Da. Zašto dijete na pragu pedesete pred bankom nisam tresnula štapom? Plaćanja troškova liječenja ozljeđivanja hladnim oružjem nekad voljenog bića manji su od doživotnog plaćanja činjenice da si pred pola stoljeća krivom muškarcu raširila noge pa onda iz sebe izbacila njegovu fotokopiju.
Ha! Koja zamjena teza! Koje poricanje odgovornosti. Smijemo li genetiku za sve optužiti? A koju sam ja ulogu igrala u ovoj priči? Ne, ne upotrebljavam štap. Ulazim u banku, dajem Mesu Svoga Mesa tisuću eura. Tješim se. Neki stavljaju hipoteku na kuću da bi svom mesu kupili auto i platili skijanje. Ili mu daju kuću pa odsele u podstanare. Kupe mu stan.
Nakon nekoliko mjeseci razmisliš o svemu. Imaš dijete koje te u gotovo pola stoljeća koliko ste skupa nikad nije pozvalo na kavu. Slušaš samo režanje, gledaš u širenje usta kad mu nešto treba, djetetov osmijeh nikad ne dosegne oči. Pa popizdiš. „Alo“, urlaš u mobitel, beba ti se javi nakon stotog poziva. „Imaš tri minute, reci što te muči, u gužvi sam.“ „Kad ćeš mi vratiti lovu?“ „Kad ću ti vratiti što?“ „Lovu. Onih tisuću eura.“ „A to. Stara, kuća ti gori? Treba ti za novi krov?“ Ipak, platilo je. Raticu po raticu. Jedan od mojih većih uspjeha u životu.
Imam prijateljicu. Tu je negdje oko četrdesete. Pokazala mi je kaput, denver plavi. Sanjam ga mjesecima. „Mama mi ima rođendan. Rastegnula sam na deset rata. Neću ni osjetiti.“ Cura mjesečno zarađuje četiri tisuće kuna.
Čekaj malo. Ili su meni u rodilištu zamijenili dijete ili bih pod hitno trebala, još danas, sebi pucati u usta? Nema šanse. Kad se sjetim koliko bi love Meso Moje potrošilo na vatromet, prođe me volja. Pozivam taksi. Ako ste danas na Korzu, lako ćete me prepoznati. Šećem u blještavom plavom kaputu i razgledavam izloge. Uskoro imam rođendan. Vidjela sam lude naušnice od bijelog zlata.
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)