Mene ovaj rat u Ukrajini ubija. Kuglica sladoleda četrnaest kuna, kava petnaest kuna, moje se zalihe tope, treba mi lova!
Doduše… Nije neki problem danas biti bogat. Bacite oko na bilo koji od naših portala. Na fotki ćete vidjeti ili trudnicu s trbuhom do zuba ili “samohranu” majku, i jedna i druga trgujući Bitcoinom zarađuju trideset tisuća kuna dnevno.
Stvarno nije fer. Što je s ženama u sedamdesetoj? Mi moramo biti siromašne jer ne možemo biti ni trudne ni samohrane? Moj je slučaj posebno jeziv. Majka sam dviju trudnih, samohranih majki. Naravno da su u Hrvatskoj trudnice od starta majke, nemojte zajebavati.
Ana i Meri, obje su već u godinama, mislile su da će trbuhom i mojom velikom kućom na samom moru uhvatiti muža. I jesu. Kad su kreteni vidjeli gdje živim, trokatnicu je moj pokojni muž izgradio odmah nakon rata, pokoj mu duši, imao je smisla za trgovinu, oženili su moje kćeri. Vještice su im prodale priču da će me staviti u dom, oni će useliti u kuću.
Trudne su ostale gotovo istog dana. Krenule su me pritiskati. “Tebi, mama, malo treba. Ima jedan krasan dom u Gorskom kotaru, bit ćeš u društvu, gledat ćeš u zelenilo, pogled na zelenilo pomaže jačanju mikro žilica u oku, pokraj samog doma pasu srne i jeleni…”
Nisam im rekla da srne i jelene volim samo kao gulaš. U šumi ima smrtonosnih krpelja, veprova, lovaca sa očnom mrenom koji bi mene u šetnji mogli prepoznati kao divlju svinju… Mrzim šumu!
“Gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna.” To sam rekla i prvom i drugom zetu. Nestali su, a moje trudne kćeri se ne znaju igrati Bitcoinom. Svaki dan iz mene izmuzu za kavu, gorivo, pelene, a rodit će tek za šest mjeseci. Kad rode zbog unučića koje ne želim morat ću kuću prodati.
Danas mi je sinulo. Pročitala sam na portalu. U jednom staračkom domu neka je gospođa zapalila desetak staraca. Živi su izgorjeli. Jebote! Ja sam mogla biti na njihovom mjestu da sam pala na priču o lanetu i dojilji košuti.
Ta ženska o kojoj vam govorim dobila je nešto sitno robije jer je bilo puno olakotnih okolnosti. Vjerojatno je presudila okolnost da su hrpe kostiju pripadale starcima i staricama, dakle otpadu koji samo truje okoliš.
Kako se nisam prije sjetila? Mogla bih u Gorskom kotaru ili na nekoj drugoj idiličnoj lokaciji unajmiti kućerinu, staviti u nju desetak starih kreveta, netko stalno po električnim stupovima oglašava da odvozi staru kramu, tko mi brani da se ubacim i u taj biznis? Trebam samo u sobe uvaliti krupni otpad, u njega poleći stari otpad, sve zapaliti jedne zimske noći…
Unajmila sam ogromnu ruševinu, doduše krov se još uvijek drži, i stavila oglas na portale. “U krasnom okruženju možete svojim roditeljima omogućiti da u sreći i veselju provode svoje zlatne dane. Cijena je pristupačna jer se plaća godinu dana unaprijed. Ponude slati na šifru: Bambi.”
Smještaj je uplatilo pedesetero djece, sva između četrdeset i pedeset godina. Ni jedno nije htjelo pogledati dom, vjerovali su mi na riječ, a svima sam rekla isto. Tisuću kuna mjesečno, dvije godine unaprijed, uključen liječnik, pet medicinskih sestara, dijetalna hrana, svaka soba sa televizorom i velikim kupatilom, centralno grijanje.
Eto. Iskrcaj ljudskog smeća planiram za početak rujna. Zapalit ću ih u prvom tjednu rujna. Boli me lijevi kuk, imam visok tlak, dvije trudne samohrane kćeri, milijun olakotnih okolnosti…
Ako dobijem tri godine, puno sam i rekla. Spor će se vući godinama jer sam u cijenu smještaja uključila i cijenu sudaca. Kad za deset ili petnaest godina dođem pred lice hrvatske pravde pustit će me na slobodu kao i onog popa koji je sa svojom drocom zamračio deset milijuna kuna. Blažena Hrvatska.
Naravno da sam odbila prihvatiti uplate svojih kćeri. Koje kurvetine!
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)