Nastavimo li od Starog Laza prema moru dolazimo do Mrkoplja. Mrkopalj je jedno od najstarijih goranskih naselja čija duga i burna povijest bilježi godine razvoja i kriza, uspjeha i padova. Na ovom goranskom području razvijen je zimski turizam što nije ni čudno s obzirom da je Mrkopalj kolijevka hrvatskog skijanja gdje je još daleke 1913. održano prvo organizirano skijaško natjecanje, a 1934. izgrađena i prva skakaonica na kojoj je održano međunarodno natjecanje u skokovima.
Mrkopalj se prvi put spominje 1477. kada je Martin Frankopan neke posjede dodijelio Mikulici, sinu Damjana Drozgometskog. Na uzvisini Fortica pronađeni su arheološki ostaci srednjovjekovne crkvice iz 14. ili 15. stoljeća i to crkvica kakve su podizali Frankopani za svoje kmetove. Fortica je arheološki lokalitet tih do Mrkoplja na cesti prema Begovom Razdolju. Nalazi se na sjevernoj strani Mrkopaljskog polja, a mogla je imati i obrambenu ulogu jer je smještena na omanjoj uzvisini. To je najstariji materijalni trag srednjovjekovnog razdoblja Gorskog kotara.
Prvi su put istraživanja na ovome mjestu ostvarena sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i to kao dio projekta istraživanja prapovijesnih nalazišta na području Like i Gorskog kotara. Tada je arheologinja Ružica Drechsler Bižić ovdje ostvarila prva istraživanja koja su bila usmjerena na doba provala Turaka tijekom 16. stoljeća. No, istraživanja su pokazala da nije riječ o obrambenoj kuli, već manjoj jednobrodnoj crkvi s tzv. pravokutnom lađom i polukružnom apsidom. Zašto je lokacija dobila naziv Fortica, nije poznato. Naime,kao fortifikacijski objekt ili osmatračnica pred upadima Turaka, ova lokacija ne nalazi se upisana u povijesnim vojnim kartama. No, to ne znači da baš toj svrsi svojedobno nije i služila lokalnom stanovništvu, pa je vjerojatno otuda došlo do uporabe novog pojma.
Od 1732. kroz Mrkopalj prolazi Karolinska cesta, a u Brestovoj Dragi nalaze se ostaci potpora za most (stupovi, upornjaci), što je u ono vrijeme bio jedinstven primjer gradnje u svijetu.
Poveljom Josipa II. iz 1785. godine Mrkopalj je postao privilegirani kraljevski grad (trgovište) sa svojim grbom i pečatom, ima svog suca i vijeće koje donosi odredbe i vodi upravu. Godine 1854. izgrađena je kapela Majke Božje od Sedam žalosti, a 1771. počinje se graditi i crkva Sv. Filipa, posvećena 1778. za senjsko – modruškoga biskupa Ivana III. Kabalinija de Ehrenburga. Ova prva mrkopaljska župna crkva stradala je u travnju 1944. godine tijekom njemačkog bombardiranja kao i veći dio Mrkoplja. Nalazila se u središtu mjesta, na obroncima Rotarove glavice, gdje je danas spomenik žrtvama fašizma i palim borcima. Rušenjem župne crkve župa mijenja titulara od svetog Filipa u župu BDM Žalosne. Nekoliko godina nakon 1945. jugoslavenske su vlasti srušile posljednje ostatke ove vrijedne klasicističke građevine, a prema procjeni Konzervatorskog odjela u Rijeci ova je građevina pripadala među najvrednije građevine iz vremena klasicizma na području Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara.
Nova župna crkva postala je klasicistička crkva Majke Božje od sedam žalosti iz 1854. Nalazi se na malenu uzvišenju na koje vode monumentalno koncipirane stube, dok se na drugoj strani nalazi groblje. Zvonik okruglog krova u obliku lukovice uzdiže se iznad zapadne fasade. Crkva je trobrodna, pravokutnog tlocrta i trostrane apside. Građevina je podignuta kao zavjetna, na mjestu kapele Gospe Žalosne, a izgradili su je stari Mrkopaljci kao zavjet Majci Božjoj od Sedam Žalosti da ih zaštiti od kuge koja je u vrijeme gradnje morila stoku u mrkopaljskom kraju. Iz te ranije kapele potječe drveni polikromni kipić s likom Majke Božje od Sedam Žalosti i mrtvim Kristom. Rad je to samoukog mrkopaljskog majstora, a nalazi se u crkvenoj apsidi, na lijevom zidu od glavnog oltara. Zanimljivo je da papa Grgur XVI. godine 1843. podjeljuje crkvi potpuni oprost od predvečerja u subotu do zalaska sunca u treću nedjelju rujna preko tadašnjeg senjsko-modruškog biskupa Mirka Ožegovića. Crkva je obnavljana 1880. i 1892., godine 1922. od trošnosti se srušila kupola, a 1925. nadomještena su u Prvom svjetskom ratu oduzeta zvona. Dana 6. travnja 1944. u vrijeme njemačkog bombardiranja crkva je teže oštećena (osobito krov, strop, jugozapadni zabat i lađa), pa je pri obnovi oštećeni svedeni strop zamijenjen ravnim. O bogatom inventaru crkve nisam pronašao podatke na internetu. Crkva ima dva bogato ukrašena bočna oltara, desni “ženski” i lijevi “muški”, te glavni oltar na kojemu se, osim kipa Gospe žalosne, nalaze kipovi svetog Ivana Krstitelja i svetog Ivana evanđelista na desnoj i svete Magdalene i svetog Josipa na lijevoj strani. Crkva je ukrašena vitrajima hrvatskih svetaca i blaženika, a još jedna zanimljivost su galerije iznad bočnih lađa u kojima se nalaze kipovi svih četvorice evanđelista te dva manja i starija oltara.
Tekst i fotografije: Josip Šibarić, prof
(kao izvor podataka korišten dio teksta iz Novog lista)