Stanovnici Banovine drugi put Božić provode u kontejnerima. Dok se bliži druga godišnjica petrinjskog potresa, stanje oko obnove i dalje je katastrofalno. Toliko da je i Vlada odlučila malo ublažiti ukupni loš dojam pa je u paket od 700 milijuna kuna za najsiromašnije građane, ubrojala i sve stradale u potresu – 2.000 kuna po osobi, odnosno do maksimalnih 10.000 kuna za obitelji. Vijest je dobro primljena na terenu, ali svi čekaju ono najvažnije – svoje kuće.
Drugi Božić. Treća zima. Gotovo 4.000 ljudi i dalje je u kontejnerima. Ipak ugodno ih je iznenadila Vladina čestitka i jednokratna pomoć od 2.000 kuna po osobi.
“Bit će to za nas prelijepo, da nam pomognu da si možemo režije plaćati. Plaćam režije, a nisam u zgradi”, rekao je Nikola Šipuljak.
Nikola, baš kao ni ostali na “sajmištu”, ne znaju kada će se vratiti u svoje domove i stanove. Dok je tako, i Božić je u drukčijem ruhu, ali se od običaja ne odustaje.
Gospođa Marija Radošević u kontejneru je već drugu godinu. Čula je za Vladin božićni dar: “Ali… što da kažem… Bilo je i ovo 400 kuna od mirovine… I to isto još nije… Tako da ne znam što bih rekla.”
Božićno ozračje je i u kontejneru Dragice Gregurinčić. Ne samo u domu. Veseljak je po prirodi: “Evo ovaj adventski vijenčić sam isto sama radila.”
Do prošle godine tu je živjela sa suprugom, no on je umro ne dočekavši obnovu staračkog doma u kojem su živjeli prije potresa. Za Vladinu pomoć čula je od susjede: “Iznenadilo me. Uvijek dobro dođe, a ja znam i na što ću potrošiti. Pa ide Nova Godina, valjda ćemo kupiti nešto.”
Strpljivi, ali razočarani
Iako ne znaju kada će ponovno imati svoj vlastiti dom, Petrinjci su i dalje strpljivi.
“Znate što, imaju oni svojih objektivnih razloga zašto to ne ide tako, nema radnika, ne možete naći građevinske stručnjake koji mogu to obnavljati, tako da je za mene to čak i normalno”, kaže nam iskreno Nikola.
“Ne znam ja kako bih to rekla jesam li razočarana. Ja u ove dvije godine, da napomenem i to, imala sam dvije operacije itd. Ja sebi ne mogu dozvoliti nekakvu gorčinu”, ističe gđa Radošević.
Nema gorčine ni kod gospođe Dragice koja je u ove dvije i pol godine mijenjala adrese i na kraju završila u kontejneru: “Neke zgrade rade, ne znam za koga će biti stanovi, kuće jako malo, koliko sam ja upoznata, možda četiri – pet kuća.”
Vladina vijest o 2.000 kuna doputovala je i do nešto udaljenijih Majskih Poljana. Branka Majkić uskoro bi trebala useliti u kuću izgrađenu donacijama. Vladinih 2.000 kuna nije za baciti:
“To je za svaku pohvalu, pogotovo za ljude koji stradali i još nemaju riješeno stambeno pitanje, zaista za svaku pohvalu, ali isto tako, koliko god to zvučalo kao neskromnost, nezahvalnost, to nije rješenje. Nije rješenje kvartalno, pomoć, rješenje je da ljudi konačno dobiju krov nad glavom.”
Kada bi ga mogli dobiti svi, pitanje je za milijun dolara. Uskoro će druga godišnjica potresa. Branka kaže da nije ljuta nego razočarana:
“Ne mogu, a da vam ne kažem da mi je veliki problem od svih njih, od čelnih ljudi države da se tri godine, bez imalo srama slikaju u razrušenim gradovima, selima, razrušenim zgradama i da se ništa nije napravilo. I to što se napravilo je toliko malo, da to nije ništa.”
Očekuju li onda da se pojave ponovno, na godišnjicu potresa?
“Pa očekujem, bili su i lani… Ja sam čak uvela Milanovića, gospodina Milanovića tu u stan. Baš kod Vas je bio? Pa da. A premijer? On je prošao, pozdravili smo se, prošao je kroz ulicu. Ja se nadam da će opet obići”, kaže gđa Marija Radošević.
Možda i obiđu. Dijelu ljudi i ta gesta nešto znači. Možda da se, bez obzira na nestvarno sporu obnovu, ne osjećaju zaboravljeni. To sigurno ne zaslužuju jer pokazali su kako su unatoč svemu, nestvarno puno strpljivi. (A. Bilić Keserović, N1)