Mužu je HAK poslao obavijest, HAK je Hrvatski auto klub, da će od ove godine premiju plaćati 50% manje jer je ušao u “treću dob”. “Treća dob”? Kako mora da je strašno ljudima koji su u “trećoj dobi”, a žive kao da su u trećoj dobi?
Tko smo, moj muž i ja? Mi smo dvojac koji je imao djecu, danas su to roditelji. Svako od naše troje djece ima po dvoje djece. Možete li zamisliti koja je to sreća kad se svi nađemo na našoj terasi nedjeljom ili za Božić? Možete?
Nas dvoje ne možemo. Mrzim kuhanje, o kićenju jelke i postavljanju svijetlećeg soba u vrt da se ne govori. Ne padam na dječja ozarena lišca dok gledaju u moga muža kako se kuha u odori Djeda Mraza.
Unučići. Neki su još bebe pa nam ih njihovi roditelji stalno nude. “Ako ih nećete sad pričuvati, kad ćete?”
Kad ćemo? Nikad. Stariji unuci nemaju pojma da postojimo, na našu ogromnu radost. Znali bi da smo živi kad bismo ih platili. Pitam ja vas, vrijedi li jedan susret s klipanom u petnaestoj koji stalno drka po mobitelu pedeset eura? U pravu ste.
Sa djecom imamo kontakt ako se slučajno sretnemo na ulici. Jednoga sam dana jedva prepoznala leđa svoje kćeri, promijenila je boju kose i nekako se pogrbila. Nisam joj se javila. Da jesam morala bih joj platiti kavu i slušati kako je njenoj generaciji život težak.
Rade na ugovor, najam stana je ogroman, petogodišnje dijete, mali Jure, ne sluša. Mislim li ja da je normalno da dvoje starih ljudi poput mene i njezinog oca živi u onako velikoj kući? “Koliko plaćate grijanje?” Rekla sam. “Niste normalni. Da ste u garsonijeri još ovo malo što vam je ostalo, račun bi vam bio manji.”
Dala nam je ideju. Trenutno živimo u garsonijeri, kad smo u garsonijeri. Pojma nismo imali da ćemo za našu kuću tako brzo naći kupca. Neću vam reći koliko smo dobili, ali ću vam reći da lovu ne držimo doma da vama ili našoj djeci ne bi nešto palo na pamet.
Treća dob. Treća dob nema imena, ako imaš love. Legneš na kauč, odabereš destinaciju, platiš telefonom i već za desetak dana si u Londonu ili Lisabonu. Lisabon je prekrasan. Lutati ulicama Lisabona mnogo je uzbudljivije nego razgovarati s majstorima koji ti trebaju popraviti krov na kući ili zamijeniti dotrajale pločice na terasi.
Hoće li doći u četvrtak? Petak? Nikad? Godinama sam mislila da je život briga o djeci, posao i vođenje krvavog rata s majstorima širokoga spektra. Kako je krasan osjećaj ne viđati svaki dan spodobe koje su doktorirale na postavljanju pločica, ličenju zidova, brbljanju, pušenju, ispijanju piva i nepoštivanju rokova.
Čitava naša “druga dob” proletjela je u prašini i jalovim pokušajima da od naše djece napravimo Einsteine ili Đokoviće. Bili smo relativno mladi, zdravi i beskrajno nesretni. Nekako smo naslućivali da nikad nećemo saznati što je to sloboda i da ćemo i u “trećoj dobi” onda se zvala starost, brinuti o našim mladuncima. Ne brinemo.
Čuli ste da je Hrvatska najljepša zemlja na svijetu? Kad malo putujete vidite da ni Toscana nije loše mjesto. Često idemo u mali hotel u centru. Volimo i Bilbao. Uskoro krećemo u Barcelonu. Kad smo doma ne kuhamo jer više volimo restorane. Često smo u “Ribici”. Rižoto od škampa je fenomenalan.
A vi, trećedopci koji ovo čitate, kako ste vi? Kuhate? Čekate? Kukate? Kuću ćete naravno ostaviti djeci, u međuvremenu se smrzavate i molite boga da vam netko od potomaka svrati. Moja dobra prijateljica živi u kući. Svoje trećedopsko tijelo ne može ogrijati jer joj kći ne želi kupiti drva.
Vršnjaci moji, jeste li u posljednje vrijeme otišli u kafić, naručili kavu i sebi postavili pitanje. Je li baš svima vama pakao u kome živite izbor ili sudbina?
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)