Građani Srbije su užasnuti. Kako objasniti jezivi zločin? Što se dešavalo u glavi dječaka Koste dok je ubijao svoje kolege? TKO JE KRIV?
Dječaku se ne može suditi, jedva ima četrnaest godina, vjerojatno će se naći način da ga se ipak odvoji od “normalnog” svijeta kome očito ne pripada.
Znamo li mi što je danas “normalan svijet”? “Normalan svijet” je uvijek bio svijet ubojica, nasilnika, zlotvora svih profila koji su vladali većinom. “Ne smijemo imati povjerenja u inteligenciju i savjest, već svu našu vjeru polagati u porive”, govoraše Hitler davno ili ne tako davno.
Nekad su se grupe potlačenih zvale “država”, danas je čitavo čovječanstvo “grupa”, koncentracijski logor u kome je, za promjenu, nebitna i boja i rasa i nacija ma koliko “analitičari” šutjeli o tome.
Pravo je pitanje tko je šef? Odgovor je banalan, svjetski šef je krupni kapital koji nema ni lice ni ime ni prezime ni boju ni naciju. To su “oni” koji nam istim entuzijazmom prodaju pelene i najnovije modele dronova ubojica.
Kako preživjeti u ovakvom svijetu?
Prvi put u novijoj povijesti dogodilo se da je dijete pobilo toliko djece. Histerično se traži krivac da bi se nama “normalnima”, ma gdje živjeli, objasni uzrok “perverzije”.
Koliko u ovoj jezivoj priči ima nepoznanica? Jesu li nam, posebno srpski mediji, baš sve objasnili? Neki građani Srbije misle da je uzrok u medijima. Djecu danas truju igrice, mobiteli, pristup pornografiji, nasilni filmovi, vulgarna glazba, bolesni “rijalitiji”…
Meni, naglašavam meni, nikad nisam bila “mi”, ovdje nema ni jedne nepoznanice. Za jeziva ubojstva koja je počinio dječak Kosta kriv je njegov otac. Ne mediji, ne igrice, ne mobiteli… Otac.
Djeca su danas predmet, projekt, ukras, modni dodatak, izvor prihoda za ambicioznu mamu koja fotkama svoga djeteta koje se ne može braniti od poludjele majke prodaje dječja kolica ili kremu za guzicu.
U ovoj priči Kostin otac prodaje nam teoriju kako je pištolj sredstvo obrane. Zato sa deset godina moraš znati pogoditi muhu u letu. To možeš samo kad vježbaš, vježbaš, vježbaš i samo vježbaš.
Možemo li povjerovati u priču da je tata sinu dao pištolj u ruke onako kako je neki drugi tata sinu dao reket u ruke? Je li poruka djetetu, biti prvak u tenisu isto je što i biti prvak u pucanju? Kosta nije glup, shvatio je poruku, nauči dobro gađati da bi mogao ubijati. Preko leševa do zvijezda.
Nevino dijete nitko nije mogao obraniti od oca koji nije lud. On je visoko obrazovan, on je “uspješan”, on je “ugledan”, on je sve ono što je svaki lukavi ubojica kome se krivica, ma koliko mrtvih ležalo iza njega, ne može dokazati.
Kako to da nam srpski mediji serviraju, ostali prenose, sve što Kosta kaže liječnicima, a do nas ne dopiru izjave njegovog tate? Čovjek se satima branio. On nije kriv. Što je rekao? Tko je kriv?
Kosta, fantastičan strijelac, bio je tatin junak. Danas je Kosta monstrum od koga je tata, njegov tvorac, digao ruke.
Kosta je žrtva, ma kako to jezivo zvučalo.
Oca će osloboditi kad se prašina slegne, roditeljima i rodbini žrtava će srce krvariti dok budu živi, a “analitičari” nam neće nikad reći da je porodica u životu svakog čovjeka bila, ostala i bit će bitna. Porodica. Ljudi koji bi nas trebali voljeti najviše na svijetu i ljudi koje bismo mi trebali voljeti najviše na svijetu.
Porodica bi trebala biti leglo empatije, širiteljica ljubavi, štit koji će budućeg čovjeka braniti od zla i učiti ga ljubavi prema bližnjemu svome ma u kakvom okruženju živjeli.
Kostinom ocu je davno netko trebao reći: “Ne pitaj se što bi mogao učiniti za sebe, pitaj se što možeš učiniti za svoje dijete.”
Kasno je za Kostu. Kasno je za njegove žrtve. Kasno je za sve nas koji suosjećamo sa žrtvama.
Za Kostinog tatu nije kasno. Pred njim je dug i miran život. On zna da nije kriv.
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)