Normalni građani Hrvatske progutaju sredstvo protiv povraćanja kad na svojim ekranima ugledaju njušku ministra Beroša. Kad se ipak izrigaju popiju Apaurin od 10mg i onda dugo gledaju u kutiju. Možda bi ipak trebalo progutati trideset komada i nestati zauvijek iz ove jezive vukojebine?
Hrvaticama i Hrvatima je lakše povraćati ili se ubiti nego bilo što napraviti da bismo nakaze slične Berošu maknuli s naših ekrana. Takvi smo bili, takvi jesmo, takvi ćemo ostati. Takvi su bili, takvi jesu i takvi će ostati gadovi koji ovu zemlju koriste da bi nažderali pokretninama i nekretninama sebe i svoje prapraunuke.
Beroš mi se gadi, kome se ne gadi, njegove perverzne izreka ne treba citirati, čovjek je vojnik svoje partije i tu se ništa ne može promijeniti. Svi su oni bahate ništarije koje se rugaju našoj patnji i boli.
Nije mi namjera otkrivati toplu vodu u novom bojleru, sinoć mi je nešto drugo palo na pamet. Često sam razmišljala kako je Beroš sramota za sve nas sadašnje i buduće pacijente, kako nam se ruga, kako po nama sere, a onda sam skužila…
Jučer sam bila na vađenju krvi. Nalaz mi je bio loš, to su mi rekle prijateljice doktorice, kalij mi je bio jako nizak. Zvala sam apoteku, Kalinor koji diže kalij ne može se kupiti bez recepta, moja doktorica nije radila a prijateljice su inzistirale da odem na Hitnu na Sušaku. Uostalom to mi je autom dvije minute.
Ne volim liječnike ni u kojem obliku, posebno ne Beroševu vojsku. Imam privatno osiguranje i u bolnicu idem kad nemam izbora. Tko još ne zna da su naše bolnice prljave, smrdljive rupetine? Tamo naši ljudi odlaze po smrt, ne po zdravlje. Nizak kalij? Neš ti problema?
Ipak sam otišla jer su me one vještice nazivale svakih pet minuta. Osjećala sam se glupo kad sam ušla na Hitni trakt na Sušaku. Što ću reći? Osjećam se dobro. Mogu li samo prići šalteru i izgovoriti: “Dobar večer, imam nizak kalij?” Žena će mi sigurno reći: “Pa? To je vama hitno?” Izgovorila sam to i bila sam odmah primljena.
Otpratili su me u sobu u kojoj je na foteljama ležalo desetak bolesnih ljudi. Legla sam na alkoholom opranu, udobnu fotelju, pokrili su je papirom. Oko mene su ležali ljudi s različitim tegobama među njima je bio i jedan stranac.
Ni doktorice ni sestre nisu mi rekle da moj slučaj nije hitan. Izvadili su mi krv, napravili EKG, pregledali srce i pluća, objesili mi oko vrata neki aparat koji mi je snimao stanje “elektrolita” u tijelu, ako sam dobro zapamtila.
Kad sam ušla na Hitnu izmjerili su mi tlak. Bio mi je 200/100. Kad sam legla na fotelju zatražila sam da mi daju tabletu za sniženje tlaka. Nisu mi dali. “Sačekajte da napravimo pretrage.” Nakon sat vremena, ostala sam tamo dva sata, tlak mi je bio 140/60.
Oni koji su ikad bili na sušačkoj Hitnoj pomoći znaju zašto. Tamo vlada takav nevjerojatan red, oprema je poput onih koju vidimo u američkim filmovima, ekipa mladih doktorica i sestara je fenomenalna, bilo je tamo i nekoliko medicinskih bratova.
Ne pokazuju nervozu, strpljivi su i empatični. Svatko tko živi u Hrvatskoj trebao bi skočiti do njih. Oni liječe načinom kako se ophode prema pacijentu, oni svakome od nas brišu iz sjećanja Beroševu njušku i nekako nam poručuju da nisu svi hrvatski liječnici gadovi poput ministra i njegove ekipe.
I onda mi je sinulo. Beroš, kad pljuje u mikrofon i gleda u nas ne pljuje po nama, on pljuje po svim hrvatskim liječnicima koji su dragi, stručni, divni ljudi koji sa svojim jezivim šefom nemaju nikakve veze.
Evo imena dviju liječnica koje su se potpisale na mom nalazu. Tatjana Mileta i Alda Ćefo.
Imena ostalih ne znam. Ekipa Hitnog trakta na Sušaku su fenomenalna reklama za Hrvatsku kakve nema.
Nadam se da ove dvije doktorice zbog moga teksta neće dobiti otkaz. Znam da će otići iz zemlje čim im se pruži prilika jer se u ovom društvu i s ovakvim šefom samo šljam može ugodno osjećati.
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)