Opus slikara Stjepana Galetića koji se nalazi u Zavičajnom muzeju Ogulin obuhvaća 193 rada i 4 kompleta sa gotovo 500-tinjak crteža. Taj se opus čuva kao Umjetnička zirka Muzeja, a njen manji dio je danas dostupan na 2. katu Muzeja.
Većina djela slikana je tehnikom ulja na lesonitu i platnu te temperom na kartonu, lesonitu, papiru i platnu, dok ostatak čine akvareli. Od motiva, u radovima prevladavaju apstrakcije, morski pejzaži, priroda i portreti.
Kronološki gledano, zbirka je nastajala u relativno velikom vremenskom razmaku – od vremena neposredno nakon II. svjetskog rata pa do 1990-tih godina, odnosno do kraja umjetnikova života.
Kroz to razdoblje slikarevo stvaralaštvo je, kako to pokazuju njegova djela, doživljavalo stanovite stilske oscilacije i promjene. Karakteristično je da sva djela, bez obzira na vrijeme nastanka, pokazuju i neka zajednička stilska obilježja čiji korijeni se mogu tražiti uglavnom u slikarstvu Galetićevog učitelja i uzora, Vladimira Becića.
To je prije svega snaga i izražajnost poteza kistom, isticanje fakture boje i namaza, čvrstoća oblika i prikazanih predmeta koji su uvijek dani sažeto, jasno i čitko, dok je volumen uglavnom naznačen pojednostavljeno i škrto, blijedim tonsko-kolorističkim gradacijama.
Još jedna zajednička crta Galetićevih djela jest osjećaj za jednostavnost, jasnoću i uravnoteženost kompozicije slike koji je jasno vidljiv na svim njegovim djelima.
Znatan odmak od Galetićeve uobičajene koncepcije predstavljaju 2 akta: Ženski akt iz 1982. i muški akt iz 1985. godine u dimenzijama 180/190 x 80 cm, zatim djelo „Balerine“ u tehnici tempere na platnu dimenzija 150 x 188 cm, apstrakcija u dimenzijama 212 x 83 cm te mozaik „Bogorodica s Isusom“ izrađen od kamenčića, perli i kovanica.
Jednu od posljednjih cjelina unutar Galetićeva slikarskog opusa čini nekoliko pejzaža s motivom Frankopanske kule u Ogulinu, naslikanih tijekom 1990-tih godina tehnikom ulja na lesonitu, gdje je umjetnik koristio ekspresivni govor kista, uz prevladavanje maslinastozelenih tonova.
Općenito se može reći da je jedna od zajedničkih stilskih karakteristika većine Galeti
eva opusa – duh melankolije i usamljenosti postignut upravo izražajnim linijama i tamnim, najčešće smeđe-maslinastim tonovima.
Opus Stjepana Galetića odaje ga kao tehnički solidno potkovanog umjetnika za kojega se ipak ne bi moglo reći da je dostigao svog učitelja Becića, ali je svakako dao doprinos hrvatskom ekspresionističkom slikarstvu.
Usto, donacijom svojih radova Zavičajnom muzeju Ogulin značajno je zadužio svoj rodni grad, koji mu je 1998. godine dodijelio zahvalnicu Grada Ogulina, dok je Pučko otvoreno učilište Ogulin dugi niz godina održavalo likovne kolonije u čast Stjepana Galetića.
