Tema smrti i umiranja prisutna je od najranijih vremena u brojnim književnim djelima i pjesmama, te je ujedno i predmet brojnih znanstvenih istraživanja.
Svatko od nas je barem jedanput u životu razmišljao o vlastitoj smrti. Većina ljudi ne voli razmišljati da njihov život neće trajati vječno i da jednog dana više neće postojati tj. da će umrijeti. Razmišljanje o smrti i umiranju na svakog od nas djeluje drugačije, neki ljudi se boje smrti, dok je drugi prihvaćaju kao neizbježnu. Briga o smrti ili gubitku voljene osobe normalni su dio života, ali ako su vaše misli o smrti (ili umiranju) izuzetno uznemirujuće, oduzimaju vam puno vremena, ili vas sprječavaju da učinite važne stvari, možda osjećate tjeskobu zbog smrti.
Kada govorimo o shvaćanju smrtnosti, tj. da je smrt neizbježna, ono se mijenja od rane dječje dobi do adolescencije. Kako se dijete kognitivno razvija, tako se mijenja i shvaćanje o smrtnosti. Djeca od rođenja pa do treće godine života smrt shvaćaju kao neku vrstu rastanka tj. da je osoba otišla negdje drugdje i da će se možda vratiti.
U razdoblju od treće do pete godine djeca gledaju na smrt kao na prolazno stanje, dok djeca između pete i devete godine gledaju na smrt kao na nešto strašno što odvodi ljude. Daljnjim kognitivnim razvojem djeca postaju svjesna (oko 9 godine pa nadalje) da je smrt neizbježna i konačna.
Provedena istraživanja iz područja smrti i umiranja utvrdila su da način na koji razmišljamo o smrti može utjecati i na naše razmišljanje i ponašanje u svakodnevnom životu. Strah od smrti se naziva tanatofobija. Točnije, to može biti strah od smrti, ili strah od procesa umiranja. Važno je za istaknuti da američka psihijatrijska udruga službeno ne priznaje tanatofobiju kao poremećaj. Za sada ne postoje psihodijagnostički instrumenti (testovi) za utvrđivanje da li neka osoba pati od tanatofobije. Psiholog ili psihijatar će na temelju simptoma utvrditi da tjeskoba ili anksioznost kod osobe ustvari proizlazi od straha od smrti ili umiranja.
Smrtnu tjeskobu ili tanatofobiju ljudi doživljavaju na razne načine. Neke od najčešćih briga i pitanja koje si osobe postavljaju su: proces umiranja (npr. biti će dugo i bolno), što će se dogoditi nakon što umremo? (npr. hoću li ići u pakao?), posljedice naše smrti (npr. moja obitelj će biti tužna i patiti će radi moje smrti) ili smrt općenito (npr. zašto je smrt nepravedna i okrutna?).
Simptomi tanatofobije ne moraju biti prisutni cijelo vrijeme. Zapravo, simptome ovog straha možete primijetiti samo kada i ako počnete razmišljati o svojoj smrti, ili smrti voljene osobe. Najčešći simptomi su povećana tjeskoba, vrtoglavica, panični napadi, ubrzano lupanje srca, bol u trbuhu, znojenje, osjećaj mučnine, itd. Kada epizode tanatofobije započnu ili se pogoršaju, možete osjetiti i razne ponašajne i emocionalne simptome: izbjegavanje prijatelja i obitelji dulje vrijeme, bijes, tuga, krivnja i trajna zabrinutost. Kada govorimo o liječenju tanatofobije ono je usmjereno na ublažavanje straha i briga povezanih s ovom temom (smrt i umiranje). Najčešći oblici terapija i tehnika koje se koriste i koje su se pokazale uspješne u liječenju tanatofobije su kognitivno bihevioralna terapija, tehnike opuštanja i disanja i meditacija.
Liječnik također može pomoći kratkoročno propisivanjem lijeka za smanjivanjem intenziteta anksioznosti i paničnih napada. No, kao što smo napomenuli, lijekovi bi se trebali koristiti kratko vrijeme, a puno više bi se trebali posvetiti psihoterapijskom radu na sebi tj. na suočavanju uz pomoć stručne osobe (psiholog, psihoterapeut ili psihijatar) i potpore okoline (obitelj, bračni partner, prijatelji) sa strahom od smrti i umiranja.
Piše dipl. psiholog Ivan Sušanj
