Infektivna mononukleoza je bolest koju može uzrokovati nekoliko virusa ( EBV, Citomegalovirus, Adenovirus,virus HIV-a) i jedan parazit – Toksoplazma.
Najčešće je uzrokovana upravo EBV virusom (Epstein-Barr virusom) koji je jedan od najraširenijih među populacijom. Većina ljudi ju preboli u dječjoj dobi i adolescenciji stoga kažemo da je mononukleoza bolest mladih.
Virusom mononukleoze nećete se zaraziti tijekom rutinskog kontakta, kao primjerice kod gripe. Zaraza nastaje u vrlo bliskom kontaktu gdje se virus prenosi preko sline zaražene osobe. Obzirom da se zadržava u slini, moguće širenje virusa je i putem kontaminiranih predmeta; npr. zajedničke čaše ili pribora za jelo, četkice za zube, igračaka gdje se zadržava dječja slina, kontaminiranih ruku i sl.
Prisutnost virusa je dokazana i u ostalim ljudskim sekretima (sjemenoj tekućini, vagalnom sekretu, mokraći) i u krvi. To znači da se zaraziti možemo i tijekom spolnog odnosa, rijetko i transfuzijom krvi. Inkubacijski period traje 4 – 8 tjedana i već tada je osoba zarazna za okolinu. Lučenje i prenošenje virusa se nastavlja sve dok traju simptomi bolesti; pa čak i više mjeseci nakon akutne infekcije jer se virus dugo zadržava u sekretu (prema nekim istraživanjima i do 18 mjeseci nakon preboljenja).
Virus ulazi u organizam kroz sluznicu ždrijela te direktno inficira bijele krvne stanice, limfocite B, putem kojih se dalje širi po tijelu uzrokujući umnažanje istih i bujanje limfnog tkiva.
Klinička slika, ako se razvije, uvelike ovisi o dobi bolesnika.
Kod mlađe djece infekcija može proći bez zamjetljivih simptoma ili s blagim febrilitetom kao bolest koja liči na prehladu. Razlog tome je u nezrelosti imunološkog sustava male djece i manjoj količini virusa kojim se djeca te dobi zaraze (najčešći put zaraze su igračke koje djeca “stavljaju u usta” a kontaminirane su virusom).
Za razvoj tipične klinička slike potrebna je izloženost većoj količini virusa (npr. ljubljenje – otuda naziv “bolest poljupca “) te se ista razvija kod veće djece i adolescenata.
Prvi znakovi infekcije su vrućica i grlobolja nakon čega se javlja povećanje limfnih čvorova. Grlobolja je jaka (pacijenti opisuju intenzitet bolova “kao da gutaju žilete”), a nalaz u grlu podsjeća na streptokoknu upalu krajnika. Ipak, naslage su na krajnicima kod mononukleoze često asimetrične, odnosno izraženije su na jednoj strani, a izostaje žarko crveni točkasti osip mekog nepaca koji prati Streptokoka. Zbog bujanja i hiperplazije limfnog tkiva krajnici su jako povećani pa sužavaju ulaz u ždrijelo. Uslijed povećanja trećeg krajnika djeca otežano dišu na nos uz karakterističan “unjkav” govor. Otok limfnih čvorova izražen je na vratu, iako i u drugim regijama mogu biti otečeni limfni čvorovi (pazušni, preponski). Zbog otežanog otjecanja limfe pacijenti imaju podbuhli izgled lica.
Povećanje jetre i slezene uobičajeno je početkom drugog tjedna bolesti a praćeno je nelagodom u gornjem dijelu trbuha, gubitkom teka, iznimno i žuticom.
U manjem postotku pacijenti imaju kožni osip, pogotovo ako su zbog sumnje na gnojnu anginu prethodno liječeni penicilinskim antibiotikom.
Dijagnoza mononukleoze postavlja se na osnovi kliničke slike i karakterističnih laboratorijskih pretraga. U krvi je povišen ukupni broj leukocita s pojavom “atipičnih” limfocita u krvi . Zdrava osoba ih nema, a odraz su transformacije limfocita virusom. Uz promjene u krvnoj slici, 80% bolesnika ima i upalu jetrenog parenhima, tj. oblik virusnog hepatitisa uslijed kojeg su povišene vrijednosti jetrenih enzima (mogu biti i deseterostruko povišeni).
Za potpuno dijagnozu potrebno je u krvi dokazati specifična protutijela na nekoliko virusnih antigena što se postiže serologijom. Posljednjih godina koriste se i PCR metode za dokazivanje virusa u limfocitima periferne krvi.
Ako u bolesnika sa opisanim simptomima dokažemo EBV , tada govorimo o infektivnoj mononukleozi. Ako je uzročnik bolesti neki drugi virus, tada govorimo o “sindromu infektivne mononukleoze” gdje su simptomi nešto blaži.
Osoba koja je već preboljela infektivnu mononukleozu može se opet zaraziti i razviti iste simptome. Tako npr. osoba koja je bila zaražena EBV virusom, slijedeći put može dobiti iste simptome nakon infekcije Citomegalovirusom.
Temeljna osobina EBV-a, kao i ostalih herpesvirusa (i CMV), jest da u čovjeka izaziva kroničnu latentnu infekciju, što znači da se nakon završetka akutne virusne infekcije, tj. akutne bolesti, virus ne izlučuje iz tijela, već u latentnom (inaktivnom) stanju ostaje doživotno prisutan. Moderni način života, loše prehrambene navike, izloženost toksinima i općenito stanja smanjene imunosti mogu dovesti do reaktivacije virusa i ponovnog razvoja simptoma bolesti. To se događa kod odraslih i starijih osoba, no nije česta pojava. Tada se najčešće manifestira produljenom vrućicom nejasnog razloga, otokom limfnih žlijezda i kroničnim umorom, a u kliničkoj slici mogu postojati i svi ranije opisani simptomi.
Mononukleoza je česta, ali ne teška bolest koja uglavnom prolazi bez komplikacije. Zahvaća puno veći broj ljudi nego što brojke pokazuju upravo iz razloga što se često zamijeni s drugim sličnim oboljenjima. Devedeset do devedeset i pet posto odrasle populacije bilo je u kontaktu s virusom te ima razvijena protutijela.
Oporavak je spontan te je najvažnije poboljšati imunitet, osigurati dovoljno odmora i spriječiti širenje infekcije na druge ljude. (foto:pixabay)
Piše: Dr. Vedrana Zubčić Zrnc, spec.pedijatar-subspecijalist neonatolog
