Najčešće životinje otrovnice u našim krajevima jesu insekti (pčele, ose, stršljeni, bumbari, pauk (crna udovica), zmije (poskok i riđovka),neke ribe i meduze (Primorje).
U ovo doba godine, te s obzirom na podneblje, u našem kraju najčešći su ubodi opnokrilaca.
Načelno svi ubadaju kada se osjete ugroženima, s razlikom što pčele ispuste žalac nakon prvog uboda, a ose i stršljenovi ne, te zbog toga mogu ubosti više puta čime se opasnost za ubodenu osobu naravno povećava (pogotovo kod uboda stršljena).
U većini slučajeva ubod pčele je bezopasan i dovoljno je kućno liječenje. Sam ubod lokalno izaziva nastanak bijele papule s centralnim crvenilom, uz moguću pojavu manjeg otoka, topline, svrbeža ili mjehurića. Ubod u usnoj šupljini osim bolnosti može izazvati lokalno oteklinu, tj. edem usnica i jezika, mekog tkiva, što direktno ugrožava disanje i dovodi do gušenja.
Ako ste alergični na ubod pčele, ose ili stršljena ili ako se pak radi o multiplim ubodima stanje više nije bezopasno zbog mogućih ozbiljnijih sistemnih reakcije, npr. mučnina, povraćanje, glavobolja, vrtoglavice, proljev, osip.
Kao krajnji oblik reakcije kod alergičnih osoba može nastati anafilaksija s padom krvnog tlaka i opstrukcijom dišnih puteva.
Važno je naglasiti da je anafilaktički šok rijedak nakon prvog uboda opnokrilca, ali ako je dijete alergično na ubod (npr. ubod pčele) svaki sljedeći put postoji veći rizik za jaču reakciju!
Nakon uboda je potrebno maknuti žalac laganim struganjem kože, uz hladne obloge da se smanji otok, upotrijebiti antihistaminske tablete ili lokalno mast za ublažavanje svrbeža, a u slučaju jake lokalne reakcije i sumnje na infekciju indicirano je liječenje antibiotikom i analgetikom. Osobe koje su alergične na ubod opnokrilaca ili su već imale težu reakciju sa sobom trebaju nositi autoinjektor adrenalina (EpiPen uređaj) te si lijek sami injiciraju subkutano uz ev. bronhodilatatore, lijekove za širenje dišnih puteva, kada god postoji šansa da će biti ubodeni.
Multipli ubodi uvijek su znak za hitnu medicinsku intervenciju kod djece, starijih odraslih, osoba koje imaju probleme sa srcem ili disanjem te od ranije poznate alergije na ubod opnokrilaca.
Prisutnost na koži dvije punktiformne ranice indikativno je za ugrizu zmije otrovnice.
Zmija može u žrtvu uštrcati svu raspoloživu količinu otrova što uzrokuje brzu smrt. Međutim ona svojim ugrizom ima za cilj zastrašiti neprijatelja te pri tome ispusti vrlo malo ili nimalo otrova. Zmijski otrov, venom, je bistra tekućina čije su osnovne sastavnice više stotina vrsta proteina s enzimatskim i toksičnim djelovanjem (hidrolaze, hijaluronidaze i drugi).
Zmijski otrov jedne vrste zmije nije isti kao neke druge vrste.
Ipak u konačnici dva su glavna mehanizma kako toksini djeluju; hemotoksini napadaju cirkulatorni sustav, tj. krvne stanice uzrokujući stvaranje malih ugrušaka u krvnim žila, ali i izravno ledirajući stijenku krvnih žila koje postaju propusne za tekuće i stanične sastavnice krvi.
Neurotoksini djeluju puno brže napadajući živčani sustav i sprečavajući prijenos signala sa živaca na mišiće što uzrokuje paralizu mišića.
Klinička slika zmijskog ugriza je varijabilna, od znakova vidljivih na koži do teških sustavnih reakcija i moguće smrti. Navedena varijabilnost uzrokovana je prisustvom više faktora. U prvom redu ona ovisi o količini otrova koji je otrovnica injicirala, a poznato je da 30 – 50% ugriza je “suho”, tj. ne dolazi do injiciranja venoma.
Također slika ovisi o dobi i tjelesnoj masi ubodenog; tako su manja djeca u većoj opasnosti, a ovisi naravno i o mjestu ugriza (ugrizi u području glave i vrata su posebno opasni zbog blizine velikih krvnih žila)
Po injiciranju venoma enzimatska aktivnost nastupa odmah na mjestu uboda te upravo zbog toga nastupa i lokalno oštećenje kapilara, potkožnog tkiva i mišića s posljedičnom ekstravazacijom (“istjecanjem”) plazme što dovodi do progresivnog oticanja tkiva i promjene boje kože. U konačnici to stanje vodi do nekroze tkiva i potencijalne opasnosti od amputacije ekstremiteta.
U sistemsku cirkulaciju toksini budu dopremljeni putem limfnih žila, a taj je transport ubrzan mišićnom aktivnošću što naglašava potrebu za imobilizacijom ekstremiteta i strogim mirovanjem. Za široki raspon sistemnih učinaka odgovorni su također enzimi venoma, ali i drugi medijatori koji se oslobađaju iz tjelesnih stanica (histamin, prostaglandin, serotonin).
Sistemno mogu nastati hipotenzija – pad krvnog tlaka, gastrointestinalni simptomi, bol u trbuhu, povraćanje, bronhospazam. Zbog hemotoksičnosti tipična je hemoliza, odnosno raspadanje crvenih krvnih stanica i poremećaj zgrušavanja krvi s trošenjem faktora zgrušavanja.
U krvnim nalazima osim anemije može postajati povećani broj leukocita, acidoza te promjene u EKG zapisu. Venom može sadržavati i komponente koje oštećuju živčani sustav, bubreg i srce.
Kod sumnje na ugriz otrovnice treba izbjegavati i najmanji pokret.
Venom se ne smije “isisavati”, niti se rana smije rezati s ciljem da otrov iscuri. Također je kontraindicirano podvezivanje u svrhu zaustavljanja cirkulacije. Ono što treba učiniti je bandažirati ubodeni ekstremitet odozdo prema gore preko ugriženog mjesta. Ne preporuča se skidanje odjeće. Zavoj bi trebao biti zamotan onoliko čvrsto kao da se radi o, primjerice, iščašenju zgloba. Ekstremitet je potrebno imobilizirati čvrstom udlagom. Nužan je hitan prijevoz ugrižene osobe u najbližu zdravstvenu ustanovu gdje se može primijeniti zmijski protuotrov.(foto:pixabay.com)
Piše: Dr. Vedrana Zubčić Zrnc, spec.pedijatar-subspecijalist neonatolog
