Možda je jedna od najpoznatijih fraza koju svaka država ponavlja svojim podanicima, “ne smije se uzimati pravdu u svoje ruke”.
Što bi to trebalo značiti? Odgovor je naoko jednostavan, država je ta koja dijeli pravdu preko svojih sudova, da ne nabrajam ostale institucije. Ali… Ako živiš u zemlji gdje pravde nema onda je “uzimanje pravde u svoje ruke” zapravo jedini način da do pravde dođeš.
Sve je više ljudi koji diljem svijeta dijele pravdu svojim rukama. Kad se to dogodi, ma gdje se dogodilo, ni jedan medij ne analizira povod, ubijanje drugog ljudskog bića je automatski zločin ako država tako kaže.
Država bez mnogo okolišanja dijeli pravdu i njome ubija one koji su je uzeli u svoje ruke. Ne želi izgubiti monopol iako u pravilu državna pravda nema veze s onim što pravda jest.
Je li pravedno, ovih dana je to tema u Hrvatskoj, iako ne baš goruća, hrvatskim umirovljenicima dignuti mirovinu za sedam posto dok su vlasnici naših života sebi dignuli plaće za sto posto ili tu negdje?
Da kojim slučajem netko od umirovljenika koji se još uvijek kreće spraši metak u trbuh nekome od mafijaša do koga bi mogao doći to bi bio zločin i prije pravomoćne sudske presude. Mediji bi razapeli ubojicu. Ljudski život je svet pa čak i život mafijaša.
U slučaju našeg umirovljenika “pravda” bi bila brza i dostižna. Jesu li hrvatske mirovine nešto što se može zvati “pravednim” ili je to ipak deratiziranje zemlje od nemoćnih i nikome potrebnih? Hitleru to i danas zamjeramo, Plenkovića držimo demokratski izabranim bogom.
Jesmo li zaboravili na jadne pomorce Jadrolinije kojima je brodska rampa u trenutku ugasila živote? Jesmo li zaboravili bešćutan Plenkovićev govor u kome se dotakao i te teme i rekao, otprilike, moji dečki nisu ni krivi ni odgovorni, sranja se dešavaju.
Ta tri pomorca bila su nečija braća, očevi, sinovi, muževi. Nitko za njihovu smrt neće odgovarati jer bi bili živi da svoj posao rade djelitelji pravde. Umjesto da su Plenković i ekipa odmah poslije nesreće pokazali trunak lažne empatije šutjeli su i ovih dana dobacili ožalošćenima pedeset tisuća eura.
Toliko vrijedi život nekoga tko je bio nebitan. Toliko oni koji odlučuju o životu nas nebitnih potroše u jednu noć na kocku ili ogrlicu za jednu od svojih kurvi. Malo sam i rekla. Jednome od njih našli su carinici ogrlicu vrijednu 500 tisuća eura. Ta zaista ima zlatnu pičku. Je li pičkoljupca netko pitao odakle mu lova?
Gdje je i gdje će biti pravda za jadne pomorce? E, sad… Kad bi netko od sinova, kćeri, braće, očeva ili majki poginulih “uzeo pravdu u svoje ruke” za njega ne bi postojala ni jedna jedina olakotna okolnost.
Čitam ovih dana kako je sedamdeset dvogodišnji pop negdje u Dalmaciji godinama silovao dvije djevojčice. Kratka informacija bez detalja da bi se “zaštitile žrtve”. Hoće li u njegovom slučaju pravda biti dostižna i kako će izgledati presuda?
Znamo što rade hrvatski djecojepci, izgleda da su čak i papi dopizdili, toliko ih ima. Pa? Nema te “pravde” koja će zločinca u crnoj halji poslati na robiju. Svaki hrvatski pop pred hrvatskim sudovima ima status Plenkovića zato smije ući u dječji vrtić i pojebati svu dječicu, tetu neće, naravno. Pravda?
Ta pojebana djeca imaju roditelje. Kad bi jedan hrvatski otac poslao u pakao bar jednog hrvatskog popa koji mu je jebao sedmogodišnjeg sina bio bi kažnjen dugogodišnjom robijom jer se ne smije “uzimati…”. Da, zaboravila sam, još ako je zločinac bio u Domovinskom ratu može “olakotno” jebati sve osim Plenkovića i ekipe.
Što ja mislim o onom “uzimanju” ? Svi koji “uzimaju pravdu u svoje ruke” vrlo često čine zločine u samoobrani. Kad im pukne film.
Srećom po mafijašku ekipu ovdje nikome ne puca film.
Mi smo bezruki narod.
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)