Područje bivše općine Ogulin nalazi se na spoju Gorskog kotara, Like i Korduna. Te tri regije su geostrateški najvitalniji dio hrvatskog prometnog sustava, te osiguravaju prometnom krvotoku Hrvatske sve cestovne i željezničke prometnice prema jadranskim lukama. Ogulinskim krajem prolazi pruga Zagreb – Rijeka s odvojkom preko Oštarija za Split (pruga Oštarije – Split s odvojkom za Zadar). To je i područje važnih vertikalnih cestovnih pravaca prema Senju (Karlovac – Josipdol – Senj) i Novom Vinodolskom (Ogulin – Jasenak – Novi Vinodolski), s nizom kraćih horizontalnih cesta koje povezuju prometnice između Korduna i Gorskog kotara pravcem istok – zapad. Općina Ogulin bila je pokrivena skladištima oružja i ratne opreme s Oštarijama kao strateški najvažnijim zapovjednim mjestom. Na rubnom području današnjih općina Tounj, Josipdol, Plaški i Saborsko nalazi se najveći vojni poligon u RH „Eugen Kvaternik – Slunj“, tada glavni poligon Pete vojne oblasti JNA.
Prema zaključnom izvješću Komisije za provedbu referenduma o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj iz 30. 9. 1990., za srpsku autonomiju glasovalo je 567127, a protiv je bilo 144 osoba. Broj Srba koji su glasali za autonomiju potpuno je nerealan, jer je prema popisu stanovništva u Hrvatskoj 1991. bilo ukupno 581663 Srba, uključujući maloljetne. Referendum o autonomiji Srba održan je i na području općine Ogulin u svim mjesnim zajednicama Plaščanske doline, L. Jesenici, Jasenku, P. Drežnici i Dubravama.
Objavljeni rezultati referenduma i poziv srpskom narodu da se „odupre teroru ustašoidne vlasti“ ciljao je osobito na Srbe iz Like, Gorskog kotara, Korduna i Banovine. Kninsko pučističko vodstvo, zajedno s logističkim centrom u Beogradu, očekivalo je pobunu Srba na navedenim prostorima i presijecanje Hrvatske preko Drežnice, Gomirja i Srpskih Moravica. Pobunom Srba u Gorskom kotaru, prije svega u Moravicama kroz koje je prolazila glavna prometnica i jedina preostala željeznička pruga prema jadranskim lukama, Hrvatska bi se našla pred prometnim i gospodarskim kolapsom. Gorski kotar i najveći dio Like bio je pokriven Riječkim korpusom JNA, od kojeg je očekivana odlučujuća podrška u presijecanju Hrvatske. Pobunjeni Srbi došli su u dodir i s velikim vojnim garnizonom JNA u Karlovcu i skladištem oružja u Oštarijama.
U rujnu 1990., minirana je pruga kod Ličke Jesenice. Nakon proglašenja tzv. SAO Krajine u Kninu, u Plaškom je 23. 12. 1990. donesena odluka o raspisivanju referenduma o izdvajanju mjesnih zajednica Plaški, Vojnovac, Janja Gora, Blata i L. Jesenica iz općine Ogulin i pripajanje općini Titova Korenica. Tim povodom je istoga dana u Plaškom održan javni neprijavljeni skup, pa je organizatora Nikolu Medakovića policija privela, ispitala u PS Ogulin i pustila. Na Badnjak 24. 12., pred policijskom ispostavom u Plaškom promet je blokiralo nekoliko stotina prosvjednika protiv saslušanja Medakovića. Na referendum održan 30. 12. 1990. nisu se odazvali stanovnici Saborskog, a njime su Plaški, Vojnovac, Janja Gora, Blata i Lička Jesenica ušli u sastav tzv. SAO Krajine.
Tiskovine pobunjenih Srba iz Plaškog navode da su se u drugoj polovici 1990. počeli organizirati u seoske straže s lovačkim naoružanjem „da se spriječi uspostava nove hrvatske vlasti i donošenje šahovnice u Plaški“. U veljači 1991., PS Plaški izdvojila se iz sastava MUP RH i ušla u sastav „Sekretarijata unutrašnjih poslova SAO Krajine“, a u Plaškom je provedena „prva velika priprema za oružanu pobunu i obranu mjesta u slučaju da MUP pokuša uvesti ustavno stanje i poredak“, uz poruku da će „radije poginuti nego se pokoriti“. Pregovori 8. 3. 1991. u Ogulinu, organizirani od hrvatske vlasti radi pokušaja normalizacije odnosa, bili su neuspješni. Na njima su bili ministar unutrašnjih poslova J. Boljkovac i zamjenik S. Degoricija te ministar poljoprivrede i šumarstva I. Tarnaj, a sa srpske strane predsjednik mjesne zajednice N. Medaković te M. Vučetić i D. Kosanović. I nakon pregovora Srbi iz Plaškog nastavili su bojkotirati rad Skupštine općine Ogulin.
U ratu za realizaciju velikosrpskog projekta, Lika je uz Hrvatsko podunavlje, zauzimala ključno strateško područje. Izlazak na najzapadnije granice „Velike Srbije“ ovisio je gotovo isključivo o ishodu rata za Liku. Vjerovalo se da će Hrvatska biti na koljenima osvajanjem Like i premještanjem ratnog požara u Gorski kotar do S. Moravica, te izravnim spajanjem ogulinskog kraja, Like i Korduna s Bosanskom krajinom. Međutim, na najkraćem cestovnom pravcu prema Ogulinu ispriječilo se Saborsko. (foto za naslovnicu: Zavičajni muzej Ogulin)
