Aktualno OG sada Ogulin Ogulinski kraj u Domovinskom ratu S vama kroz svaki dan

Ogulinski kraj u Domovinskom ratu (6) – Između „Krvavog Uskrsa“ i prvih napada

Po preporuci predsjednika Franje Tuđmana, i u ogulinskom kraju počelo je organiziranje nenaoružanih dobrovoljačkih odreda. Međustranačko vijeće općine Ogulin donijelo je odluku o upisu u dobrovoljačke odrede Narodne zaštite, u koje se 4. i 5. 5. 1991. upisalo 3820 osoba (18-60 godina). Oni u narednim mjesecima kroz seoske straže vrše osiguranje u 18 mjesnih zajednica. Osim Narodne zaštite, nositelj obrane u prvim danima su redovni i pričuvni sastavi MUP-a.

Na referendumu 19. 5. 1991. je 93,2% građana dalo glas za samostalnu Hrvatsku. U ogulinskoj općini, mjesne zajednice sa srpskom većinom bojkotirale su referendum. Otvoreno je 48 od 69 glasačkih mjesta, jer ostalih 21 nije htjelo primiti materijale. Od 22302 glasača, izlaznost je bila 65%, a 89% glasalo je za neovisnost (Strižić, 2013).

 

Vodstvo pobunjenih Srba je područje oko Ogulina zacrtalo zapadnom granicom „SAO Krajine“, čiji je nacrt statuta Milan Babić javnosti obznanio u prosincu 1990. Govorio je o priključenju S. Moravica „Krajini“ referendumom. Zahvaljujući intervenciji admirala Branka Mamule, JNA je podijelila 1000 komada oružja Srbima tog prostora, a oslonac za naoružanje bio je 13. korpus JNA u Rijeci, slunjski vojni poligon te skladišta naoružanja i opreme u Delnicama, Oštarijama i Skradniku.

Krajem lipnja 1991., helikopter JNA dovozi oružje u Janju Goru, a u srpnju se pješačko naoružanje dijeli u L. Jesenici. U kolovozu iz skladišta u Skradniku u Plaški stižu 4 kamiona naoružanja i streljiva za lokalno stanovništvo organizirano u jedinice TO. U početku je naoružanje dijeljeno dragovoljcima, a potom ostalima i prisilno. Tada je formiran vod s 3 odjeljenja koji je uz manje izmjene ostao do kraja rata.

Iz skladišta u Oštarijama 25. 7. 1991. dopremljena su 3 vojna kamiona (ukupno 21 tonu nosivosti) oružja, streljiva i druge opreme, kojima su naoružavani vojni obveznici Gomirja, Brestovca, Vitunja, Ponikava, Popova Sela, djelomično Jasenka i Drežnice. Za vojne obveznike Moravica je 15. 8. 1991. dopremljeno naoružanje kamionom nosivosti 8 tona.

 

Dokument „Šta sa Srbima Gorskog Kotara“, potpisnika D. Zlokasa „za predstavništvo Srba Gorskog Kotara“ i Bože Rajnovića „za Štab odbrane Gorskog Kotara“, navodi da su dobiveno oružje i organizacija „praktično omogućili srpski suverenitet u hrvatskoj državi – bez ratovanja“. Stvaraju se odredi, u selima prave fortifikacijski objekti, uspostavlja sustav uzbunjivanja u slučaju napada, nadziru glavne komunikacije, a sporedne zaprečuju. Na prvu sve izgleda normalno, a noću su u svakom selu straže i zasjede te se obavlja osnovna obuka. Izabrana je grupa „mladih i najsposobnijih“ koji se u rujnu 1991. upućuju na diverzantsku obuku u Pančevo u Srbiji, za formiranje jezgre diverzantskih grupa.

 

U Jasenku je baza „Štaba odbrane Gorskog Kotara“, postavljena jugoslavenska zastava i blokirani putovi. Izvor govori da su tada Hrvati još nedovoljno vojno formirani, a goranski Srbi uska enklava koja presijeca Hrvatsku, okružena neusporedivo moćnijim neprijateljem. Hrvatima je dano do znanja da Srbi imaju naoružanje, no to preuveličavaju, pa su Hrvati „vjerovali da se u Jasenku nalazi brigada i artiljerijsko oružje“. Dokument govori da su Srbi Hrvatima rekli da policijske patrole ne ulaze u sela bez najave, da ne pozivaju Srbe na saslušanja i ne mobiliziraju ih u svoju vojsku te da Srbi neće prvi napadati i praviti smetnje, ali će se u slučaju napada braniti do kraja. Autori dokumenta priznaju blef te da u slučaju općeg napada ni jedan od njih ne bi ostao živ.
Spajanje Gomirja, Jasenka i Drežnice s tzv. SAO Krajinom bilo je moguće okupacijom Ogulina i Josipdola, a spajanje Plaščanske doline s ostatkom SAO Krajine okupacijom Saborskog. U narednom će razdoblju pobunjeni Srbi tom cilju posvetiti veliku pozornost. (foto za naslovnicu: Zavičajni muzej Ogulin)

Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković