Već polovinom lipnja 1991., teritorijalci i martićevci smješteni u L. Jesenici otvaraju snajpersku vatru na policijski punkt Borik i pripadnike policijske ophodnje koja je štitila Saborsko. Martićevci sredinom lipnja formiraju punktove i u Vojnovcu, Sertić Poljani i Plavčoj Drazi, presjekavši ceste Saborsko – Plaški – Ogulin i Saborsko – Grabovac – Slunj. Saborsko 19. 6. ostaje bez struje i telefonskih veza, a 10-ak martićevaca uz pucnjavu dolazi iz smjera Korenice do Sertić Poljane i pokušava ući u Saborsko. Istog dana je u Saborsko poslan vod PJP-a iz Duge Rese s 29 ljudi. Specijalci su periodično izmjenjivani. Nakon toga se martićevci ne pojavljuju u S. Poljani, no i dalje kontroliraju vozila i ljude u L. Jesenici, odakle su na specijalce na punktu Borik 27. 6. ispaljena 2 snajperska hica, a 2 dana poslije sa željezničke pruge automatski rafal. U noći dolazi do pucnjave s obje strane.
U noći 12. i 13. 7. je sa Sivnika i Vukelić Poljane pucano na položaje specijalaca prema školi i groblju. Na oba napada odgovoreno je paljbom, te je organizirana diverzantska akcija presijecanja ceste kraj željezničke postaje Javornik, važne za opskrbu Plaškog oružjem. Ondje diverzanti nalijeću na srpsku ophodnju, a u paljbi stradava 1 ili 2 pobunjenika.
Dana 5. 8. u 6h, sto dana prije pada mjesta, počinje prvi minobacački napad na Saborsko, potpomognut pješačkim naoružanjem. Padaju 83 mine iz smjera L. Jesenice i Javornika. Napad je ponovljen tijekom noći. Dio napadača došao je iz Vrhovina, Knina i drugih mjesta. Vlasnik pilane u L. Jesenici Sava Malbaša protestirao je protiv napada, na što su mu uperili pušku i prijetili ubojstvom. U napadu su oštećene pojedine kuće i groblje. Ranjen je pripadnik JPN-a iz D. Rese, čiji se pripadnici povlače iz Saborskog, a na položajima ostaje 10-ak policajaca PI Saborsko.
Dugoreški policajci pozivali su civile da odu iz sela, koje privremeno napušta većina majki s djecom i staraca, te župnik A. Gorek. On u zbjeg nosi matične knjige krštenih i vjenčanih te poručuje: „Neka se zna čije je to selo i čije će i ostati. Vratit ćemo se makar na pepeo“. Šumskim putovima probili su se većinom na zaprežnim kolima i traktorima u Grabovac i Rakovicu. Odande je 35 majki i djece autobusom preko Karlovca prebačeno u Crikvenicu. Za oko 300 ostalih iz zbjega predviđen je smještaj u autokampu Grabovac i domaćinstvima u Rakovici. Kada su smjestili obitelji i susjede, 20-ak Saborčana vraća se i priključuje malobrojnim braniteljima. U nekoliko sljedećih dana se oko 300 izbjeglih vratilo u Saborsko. Telekomunikacijske veze sa Saborskim prekinute su napadom 5. 8., a 27. 8. s Vojnovcem i L. Jesenicom. S radom prestaju pošte Plaški, L. Jesenica i Saborsko.
Ujutro 6. 8. u pomoć Saborskom stiže vod PJP Slunj. Pobunjeni Srbi nastavljaju s još žešćim minobacačkim napadom, pokušavajući izvršiti i pješački proboj, odbijen od malobrojnih branitelja, gađanih kasetnim granatama, protuzrakoplovnim oružjem i teškom strojnicom sa željezničke postaje, zvonika crkve i vojarne JNA u L. Jesenici. Policajci PI Drežnik Grad u pomoć stižu 7. 8., kada je na Saborsko ispaljeno 130 granata, a pogođena i crkva. Nakon tih napada rijetki su dani zatišja. Slunjski vod PJP-a povlači se u Slunj nakon procjene o stabilizaciji obrane, a povremeno ponovno dolaze u pomoć. Drežnički policajci ostaju do 27. 8., kada njihovu ophodnju u D. Vagancu napadaju pobunjenici (Raguž, Godić, 2020). Do 17. 8. je na Saborsko ispaljeno preko 600 mina. Saborčani se privikavaju na život bez struje i telefonske veze sa svijetom, a između minobacačkih napada nastavljaju s uobičajenim svakodnevnim djelatnostima. (foto za naslovnicu: Zavičajni muzej Ogulin)
