U Saborskom su nakon pada ubijena 34 nenaoružana stanovnika. Agresori su se odlučili osvetiti za sve frustracije, neuspjehe i gubitke u vlastitim redovima, napadom svim raspoloživim snagama. Osveta je bila na najslabijima, nemoćnima, nepokretnima i starcima. Ubijani su na kućnim pragovima, živi spaljeni u kućama i likvidirani različitim vrstama oružja.
Broj žrtava bio bi mnogo veći da nije bilo junačke obrane. Prvi na udaru bili su branitelji iz Borika, braća Darko i Ante Dumenčić, Ivica Dumenčić i Joso Štrk. U bezizlaznoj situaciji, odbili su predaju. Ispucavši posljednje streljivo, dio njih krenuo je bajunetama na višestruko brojnije neprijatelje i ubijen, čemu su kasnije i agresori odali poštovanje. Ante Dumenčić, iako smrtno ranjen, pucnjavom iz grmlja otjerao je veću grupu napadača na rezervni položaj, čime je dao vremena dijelu civila i branitelja da se izvuku u šumu. Njegove kosti bez lubanje pronađene su na istom mjestu nakon Oluje.
Najstarije žrtve su 1895. godište. To su Polde Conjar i Mate ‘Matan’ Matovina, djed poginule braće Dumenčić. Najmlađa civilna žrtva je Slavica Matovina (32). Za nju i 3 sestre Matovina navodi se da su žive zapaljene. Šestorica poginulih branitelja bila su u dobi od 19 do 23, a najmlađi Ivica Dumenčić. U Saborskom su još 2 para poginule braće branitelja (Matovina, Štrk), daleko najviše ne samo u bivšoj općini Ogulin, već i na mnogo širem prostoru. Ubijen je i Ivan Luketić (NZ Saborsko), čiji je brat Vlade poginuli branitelj Cerovnika.
U Varošu je 10 ubijenih. Skoro svaka kuća ima ubijenog. U Biljevini je ubijeno 7 civila prezimena Matovina i branitelj Slavko Sertić. Sve žrtve u Saborskom bili su Hrvati. U podrumu su se sa svojim susjedima Srbima skrivali stariji civili Nikola i Kata Dumenčić, koje je ubio Z. Pejić iz okolice Ogulina, dok su Srbi pošteđeni. Žrtve su ubijene samo zato što su Hrvati. Stoga je Saborsko bilo jedno od mjesta u središtu hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Sud je ustvrdio da su u Saborskom počinjena genocidna djela nad Hrvatima, ali nije dokazan genocid, jer nije dokazana i planska namjera genocida.
Saborsko je napadano s vojnog poligona, zbog kojeg je do 1963. prisilno iseljeno oko 200 stanovnika Skrade u užoj okolici Saborskog. Kao i Čorkova Uvala, Skrada je trajno nenaseljena od Domovinskog rata. Posljednje stanovnice Skrade Ivka i Kata Sertić ubijene su u prosincu 1991. i s bratom Lukom vode se nestalima. Dva spaljena sela u okolici nisu obnovljena zbog zahtjevnosti obnove na teško pristupačnom terenu. To su Vukovići, gdje je ubijeno 8 ljudi te Matovinska Lisina. U obnovi su dislocirani uz cestu u selu Poljanak.
Dakako, nisu svi sudionici agresije na Saborsko podržavali ubojstva civila. Tako je zapovjednik čete B. Pešut pokušao spasiti neke civile, no rečeno mu je neka im se pridruži, ako mu ih je žao. Nedaleko škole su okupatori pjevali i igrali kolo, te oštrili noževe za klanje, no oficir JNA im to nije dao i troje starih civila natjerao da bježe. Pojedini civili su zarobljeni, maltretirani i u konačnici prebačeni do prve linije prema Josipdolu i pušteni.
U Saborskom su poslije Oluje pronađene dvije masovne grobnice: „Popov šanac“ kraj župnog dvora (15 žrtava) i „Borik“ (3 žrtve). Ubijeno je preko 6% Hrvata iz Saborskog, dok su svi ostali otišli u progonstvo. To je jedan od najvećih postotaka žrtava po broju stanovnika u Domovinskom ratu, veći i od Vukovara i Škabrnje, od kojih je i dulje napadano u okruženju. Saborsko, u kojem je prema popisu 1991. živjelo 2,9% stanovništva općine Ogulin, iste godine imalo je 51% poginulih branitelja i 96% ubijenih civila općine Ogulin. Počinitelji zločina u Saborskom nisu odgovarali za svoje zločine.(foto za naslovnicu: Zavičajni muzej Ogulin)
