U studenome 1991., poginulo je 25 branitelja iz općine Ogulin, od čega 20 u Saborskom (2. i 12. 11.) te još dvojica 7. 11. u pokušaju deblokade Saborskog. Poginuli su i Roberto Balon (143. br), Ivica Pavličić (NZ) i Tomo Puškarić, 4. od 9 poginulih pripadnika 2. gbr („Gromovi“) iz ogulinskog kraja, nakon Zvonka Turkovića (14. 8. 1991., Topusko), Antona Porubića (10. 9. 1991., Topusko) i Branka Sabljaka (7. 10. 1991., Turanjski most). Puškarić (Baja) iz Zagorja je ranjen u Topuskom i nezaliječen se vratio među suborce. Poginuo je u Glinskoj Poljani kao zapovjednik voda. Posmrtno je promaknut u čin satnika i odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana.
Jačanjem velikosrpske agresije, u ogulinskoj bolnici je 60% kreveta namijenjeno za ranjene i povrijeđene branitelje. Nakon pogibije Zlatka Petrušića u listopadu, JNA je 2. 11. 1991. po drugi put raketirala odašiljač Mirkovicu, a poginuli su Alen Krizmanić i Marijan Vučić (PP Vrbovsko).
Osim poimence navedenih u ranijim člancima, među 40 žrtava Saborskog nakon pada 12. 11. ubijeni su i Ana Bićanić, Kate i Marko Grdić, Mande i Josip Kovačić, dvije Marije Krizmanić, Kata i Marta Matovina te Jelena, Marija i Petar Vuković. Preživjeli su se danima izvlačili nedovoljno poznatim šumsko-planinskim terenom po snijegu kroz neprijateljske redove. Među njima je bilo djece i mnogo staraca. Iz Saborskog su 10. 11., dva dana prije pada sela, prvi u Slunj krenuli ljudi iz Rakovice, Drežnik Grada, S. Poljane, Vaganca i Poljanka koji su u Saborskom bili zbrinuti 3 tjedna.
Padom sela mnogi Saborčani prije odlaska nisu stigli uzeti osnovne stvari, dokumente, a poneki starci su iz toplog doma u snježnu planinsku šumu otišli obuveni u pletene pošivače. Iz šume su gledali kako im okupatorski vojnici pljačkaju i pale kuće. Neki su znali da su njihova djeca, roditelji ili supružnici poginuli, a drugi nisu znali jesu li se njihovi uspjeli spasiti. Mnogi su danima bili bez hrane i vode, umjesto koje su jeli snijeg. Civili koji se nisu uspjeli ili mogli izvući predali su se u nadi da će biti zaštićeni zbog prisutnosti JNA. Manji dio civila nije ubijen i odveden je u školu u L. Jesenici, gdje su bili zatvoreni 3 dana.
Dio se kroz vojni poligon i neprijateljski obruč uspio probiti u Slunj, koji je pao 16. 11. Odande su izbjegli u Cazinsku krajinu, gdje su ih muslimani toplo dočekali i zbrinuli. Idućeg dana konvojem Crvenog križa nakon mnogo problema i prijetnji JNA dizanjem mosta u zrak ako prođu, preko Banja Luke i Šamca stižu u Hrvatsku te preko Đakova u Zagreb.
Saborčani koji su kroz neprijateljske redove preko Kapele lutali nekoliko dana, dospjeli su u Lipice, Stajnicu i Ljuštine. Spavali su na granama na snijegu koji su jeli i izbjegavali paliti vatru da ne odaju položaj. Jedna je starija žena ostala u šumi jer nije mogla dalje, ali su je muškarci poslije spasili. Veće grupe branitelja otišle su po noći tražiti civile u selo puno pripadnika TO, JNA i martićevaca. Ostaju u šumi do 15. 11., kada kreću preko Kapele. Grupa branitelja u proboju kroz neprijateljski obruč prema Glibodolu nalijeće na dabarske teritorijalce. U borbi gine šest neprijateljskih vojnika, dok su sedmorica zarobljena. Premda su svim Saborčanima ubijeni prijatelji, susjedi i rođaci civili, a mnogima i članovi obitelji, pridržavali su se ratnih propisa i sedmoricu zarobljenih neprijateljskih vojnika predali policiji u Stajnici, koja ih odvozi u Ogulin. Autobusi 16. 11. iz Stajnice dovoze 102 prognanika iz Saborskog u Učenički dom Ogulin.
Javnost tek dolaskom prognanika saznaje da je selo palo. Dan nakon što je mjesto već palo, načelnik Štaba OZ Karlovac upućuje zapovijedi da se brinjski bataljun pridodaje snagama obrane Ogulina koje bi sa snagama obrane Otočca trebale razbiti neprijatelja u L. Jesenici, deblokirati Saborsko, napasti Plaški i spojiti se sa snagama Saborsko – Otočac. Za to je bilo prekasno, jer na dan pada Saborskog nitko nije izvršio napad prema Plaškom i L. Jesenici. Zapovijedi nisu mogle biti izvršene u novim okolnostima i prioritet postaje izvlačenje preživjelih Saborčana.
