Dan nakon pada Saborskog, 13. 11., bataljun „Klek“ Ogulin, Zapovjedništvo obrane grada Ogulina, 4. i 5. pješačka bojna 110. brigade ZNG preustrojavaju se u 143. brigadu HV Ogulin. Saborsko je bilo i u medijskoj blokadi. Novi list 16. 11. još piše: „Ne dobije li pomoć, to hrabro selo moglo bi doživjeti strašnu sudbinu, jer oko njega je neprijatelj s takvom borbenom snagom da nitko već mjesecima ne može vjerovati kako se Saborčani uspijevaju oduprijeti.“ Tek 5. dan nakon pada, 17. 11., donosi vijest o padu: „Neusporedivo slabije snage branilaca jednostavno nisu imale šanse s neprijateljem koji je imao takve snage i tehniku da je mogao slomiti otpor i nekog ogromnog grada, a ipak je 4 mjeseca lomio zube na Saborskom“.
„Glasnik – hrvatski politički tjednik“ 15. 11. piše da padom Saborskog i Slunja na graničnom pojasu od Knina do Karlovca više ne bi bilo Hrvata. Govori da je Saborsko zaslužilo puno više medijske pozornosti te da stanovnici Drežnice izražavaju lojalnost Hrvatskoj tako da „i Srbi pristupaju u Gardu“. Podsjeća da je okupatorska vojska dala velika obećanja i jamstva srpskom pučanstvu ovoga kraja, a naoružanje se često dijelilo uz prijetnje velikosrpskih ekstremista.
U proboj iz Lipica u Saborsko 7. 12. pješice kreće 12 Saborčana i spašava troje mještana koji su skriveni u šumi imali šator, improviziranu peć i svinjsko meso. S vrha Alana su gledali odlazak pljačkaša s plijenom nakon što su zapalili posljednju kuću u Galovićima. Pronašli su ubijenu ženu, a u Skradi 3 tada još žive koje nisu htjele ili mogle otići. Na povratku su stali u Modrušu zasutom granatama.
Pljačka i paljenje Saborskog počeli su po okupaciji. P. Grdić Maćan opisuje jetke mirise spaljenog ljudskog i životinjskog mesa pomiješane s mirisima spaljenih kuća. Pojedini okupatori u selo su ušli pješice, a otišli na ukradenim traktorima. Kasnije je bilo i licitiranja traktora, a prednost je imao onaj koji ga je ukrao. Blago vezano u štalama je živo zapaljeno, dio ustrijeljen, a većina ukradena. Odnesene su i cijevi iz zidova i iščupane voćke, a zlatnina zakopana uoči odlaska je ukradena uz pomoć detektora metala.
Prema podacima Komisije za procjenu i popis ratne štete, u Saborskom je srušeno i spaljeno 100% kuća i gospodarskih objekata (ukupno 1171), što je veći postotak i od Vukovara (91%). Uništeni su i svi infrastrukturni i društveni objekti: obje crkve, škola, zgrada mjesne zajednice, ambulanta itd.
Crkva sv. Ivana Nepomuka je gađana i tenkovima, ukradeno joj je zvono, a srušena miniranjem 10-15 dana poslije okupacije. Okupatorski vojnik svjedočio je da je donji dio eksplozija izbila, a činilo im se da je zvonik ostao stajati u zraku. Pomislili su da je to viša sila i da se crkva neće srušiti. Zvonik se ipak srušio, a svi prisutni su se u strahu razbježali, tek tada shvativši što su učinili. Kapelica Rođenja BDM, spomenik kulture nulte kategorije, u narodu poznata i kao „stara crikva“, oštećena je preživjela osmanska osvajanja kada je selo prvi put spaljeno. Nadograđena je 1726., nakon što je donje Saborsko oko obje crkve naseljeno pretežno stanovništvom od Brinja do Ogulina. No, i ona je uništena.
Sravnjeno je sve oko ceste duljine preko 16 km kroz Saborsko do kraja Poljanka, kao i sve okolne ulice i naselja. Intenzitetu razaranja doprinosi činjenica da je 4/5 predratnih kuća i objekata bilo od drveta te su od njih ostali samo temelji. Razaranje Saborskog trajalo je do 1995., jer su ruševine služile za vježbe gađanja. Stoga je opravdano tvrditi da je Saborsko najviše uništeno naselje u Domovinskom ratu. Krajiške vlasti su zatrle i samo ime mjesta. Simbolično su ga promijenile u Ravna Gora te ondje, prema kazivanjima Plaščana, planirale izgraditi vojni aerodrom. O razmjerima uništenja, kao i bujanja vegetacije tijekom okupacije svjedoči što su neki mještani poslije Oluje teško mogli pronaći gdje su im bile kuće. Pripadnica Tigrova Sanja Šale je u Oluji samo po karti znala da je u Saborskom, ali nije vidjela nijednu kuću i tek je u centru mjesta shvatila da je ušla u selo. Novinarka Ivana Petrović poslije Oluje nije mogla razaznati što je prije rata bila kuća, a što crkva. (foto za naslovnicu: Zavičajni muzej Ogulin)
