Nakon pada Saborskog 12. 11., čelnik Plaškog Nikola Medaković predsjedniku SO Ogulin Rudolfu Špeharu šalje pismo u kojem, između ostalog, kaže da Saborskog više nema i vjerojatno ga nikad neće ni biti. Nudi pregovore o granicama i podjeli zajedničke imovine uz prijetnju: „Što nam ne vratite milom moraćete silom“. Primirje nastupa na dan pada Slunja 16. 11.
„Predstavništvo Srba Gorskog kotara“ u Beogradu počinje s radom u veljači 1992., odlukom skupština MZ G. kotara (Gomirje, S. Moravice, Jasenak, Drežnica, Vodoteč, Ponikve, Dubrave) te „Štaba Grupe odreda Gorskog kotara“, uz podršku SFRJ. Ciljevi su autonomija „Kapelske oblasti“, očuvanje mira, osiguranje kompaktnosti i opstanka srpskog naroda, a glavni cilj pripajanje Rep. Srpskoj Krajini.
Predsjedništvo SFRJ u ožujku 1992. predstavlja „Memorandum o teškom položaju Srba Gorskog kotara“, kojim želi upozoriti domaću i svjetsku javnost na navodnu ugroženost Srba u Gorskom kotaru. Uslijedili su odgovori iz Ogulina i Vrbovskog. Opovrgnuto je da je u Ogulinu srušeno 40 srpskih kuća i 10 objekata privrede. U općini Ogulin je eksplozijama uslijed diverzija uništeno ili oštećeno 11 kuća i 9 objekata male privrede, od čega neki u vlasništvu Hrvata. Izvršitelji diverzija nisu otkriveni. Navodi se da nijedno „srpsko selo“ nije stradalo, već je uništeno Saborsko uz mnogo ubijenih civila. SO Vrbovsko naglašava da od spomenutih naselja u „Memorandumu“, u Gorskom kotaru nije nijedan dio općina Ogulin i Otočac, već samo općina Vrbovsko. Na službenom popisu ratom oštećenih naselja su sva sela u današnjim općinama Josipdol i Tounj.
Dogovor predstavnika Srba Gorskog kotara s hrvatskim vlastima je zaključen 6. 7. 1992. u Vrbovskom, uz posredovanje predstavnika međunarodne zajednice. Srbi su se obvezali predati oružje dobiveno od JNA i ukloniti podignute fortifikacijske objekte. Dogovoreno je osnivanje pričuvne policije u većinski srpskim MZ, koju bi popunili lokalni stanovnici. Ipak, izvješće „Predstavništva“ i „Štaba odbrane“ Srba Gorskog kotara tvrdi da je vraćeno 20% naoružanja i rečeno da je to sve. Zatrpavaju se fortifikacijski objekti. Aktivne ostaju tek male grupe ekstremista. Plaščanska Kronologija spominje neostvareni plan spajanja ličkih s goranskim Srbima koje naziva „izrodima srpskog naroda koji su odlučili pristati na naredbu Tuđmanove države“. U SRC Bjelolasica pristiže 1192 prognanika i izbjeglica. Više nema jugoslavenske zastave.
Četvorica poginulih pripadnika 143. br (Kruno Šajn, Nevenko Sabljak, Mijo i Ivica Salopek) stradala su 20. 5. 1992. na okupiranom području.
Ogulin, grad u blizini crte bojišnice, do 1993. nije bio granatiran, za razliku od primjerice D. Rese i teško stradalih Gospića, Otočca i Karlovca s ukupno više stotina poginulih i ranjenih. Gospić se često navodi kao najrazoreniji grad nakon Vukovara. Ogulin je imao značajno manji postotak Srba nego Gospić, Otočac i Karlovac. Najčešće tumačenje je da se Ogulin dobro naoružao pa je postojao strah od odmazde Plaškom.
Nakon međunarodnog priznanja RH i dolaska mirovnih snaga UN-a, 143. br privremeno se prevodi u pričuvu i demobilizira. Domobranska bojna Ogulin, osnovana 20. 2. 1992., zaposjeda Radošić u siječnju, a Poljake u travnju 1993. „Tigrovi“ 21. 6. odbacuju neprijatelja 7 km u dubini Kapele prema Plaškom. Ni mjesec dana kasnije, 14. i 15. 7. 1993., na Ogulin padaju prve granate, njih oko 32. Ranjavaju troje civila, od čega dvoje teško. Pogođena je bolnica s dvije granate, trgovina Sona; uništena 2 vagona na željezničkom kolodvoru i nekoliko automobila. Granate su pale i u Vijenac I. Marinkovića, ispred trgovine Radin, Bolničku, Strugu i Krlenac, a štete je bilo i u Gorici, Procima i Frankopanskoj. Preko 250 projektila 30. 8. 1993. gađa Josipdol, Oštarije, Kamenicu, Ogulin, Skradnik i M. Sabljake.
Ista mjesta napadnuta su 9. 9. 1993. iz odmazde za „Medački džep“. U topničkom napadu iz smjera Polojske kose, Latina i Perjasice na Ogulin i užu okolicu pada oko sto projektila. Ozlijeđeno je 13 ljudi, od čega 6 teško. Pogođeni su DIP pilana, distributivni centar i vagon željezničke postaje, svlačionica na stadionu i po jedna kuća i trgovina. Oštećen je 71 stan, 4 škole, 2 sakralna objekta, sportska dvorana, 10 ugostiteljskih objekata, 2 željeznička kolosijeka, 10 vagona…(foto za naslovnicu: Zavičajni muzej Ogulin)
