Šaneri iz Čačka objavili su osmrtnicu Armaniju na srpskom i talijanskom. Ekipa se potpisala na ćirilici.
Ta me priča vratila u moje četrdesete. Tada sam od riječkih šanera kupila dva Armanijeva sakoa. Udala sam se u njegovom crnom odijelu.
Lik mi je dao popust jer je na njemu još bila zujalica. Obilazila sam riječke dućane, prodavačice mi nisu htjele ili nisu mogle skinuti zujalicu. Udala sam se s njom na guzici.
Naš prijatelj je tada kao sudac okružnog suda trebao položiti zakletvu u Zagrebu.
Nije baš bio pri lovi. Bio nam je drag pa smo mu kupili Armani odijelo. Gledali smo direktan prijenos iz Sabora. Vrištala sam od smijeha dok se naš sudac domovini zaklinjao na poštenje, od pete do glave odjeven u ukradenu odjeću i obuću.
“Zašto se smiješ”, pitao me muž, “suci i lopovi istom se bogu mole.” Naš prijatelj nije bio lopov ali je u onoj ekipi vjerojatno bio jedini pošten. Danas počiva u miru. Možda je i njemu sveti Petar rekao ono što ovih dana govori na forvarduši kad pred vratima raja ugleda upravo pristiglog gospodina koji mu govori: “Petre, imaš krasno odijelo.” Petar odgovara: “Armani.”
Odlučila sam, pred lopinu svetog Petra neću stati u Armaniju.
Muž mi je pokazao najnovije modele pidžama Lidl. Sveti Petar je zadnja osoba koju želim impresionirati.
Ne pada mi na kraj pameti u raju, među svim onim dosadnjakovićima, šetati Armanija.
I sakoe i odijelo ostavit ću unuci. Možda će ona jednog dana u Armaniju položiti zakletvu kao predsjednica Lijepe naše.
Zašto ne bi? Kad se udaš moraš na sebi imat nešto staro, kad uđeš u hrvatsku politiku definitivno moraš pri sebi imat nešto ukradeno.
Piše: Vedrana Rudan
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)