Naši su se sabornici opet sastali. Odmoreni. Njihov godišnji traje mjesecima, ako mu se doda besmisleno štrcanje bijesne pjene u saboru, gospoda se odmaraju trinaest mjeseci godišnje.
Svatko od nas sirotana koji plaćamo ekipu iz zoološkog vrta, organiziranog za živine sa posebnim potrebama, nije bio iznenađen glavnom temom.
Za dom spremni. Je li to poziv na klanje ili nešto kao Hvaljen Isus?
Neki su urlali da su još naši hrvatski preci u pećinama na starom, hrvatskom pećinskom bili “spremni”, druga ekipa lenčuga je sigurna da se tako glasaju ustaše.
Naš premijer, blaženo stvorenje opsjednuto svojim novim, anoreksičnim lookom zahvaljujuci Ozempicu, nije se previše uzbuđivao.
Po njemu, Za dom je ponedjeljkom, srijedom i petkom poziv na klanje, a u ostale dane nešto kao bok ili zdravo.
Poštujem ona jadna bića koja, koliko god bila intelektualno hendikepirana, znaju kako mjesečno u svoje džepove strpati tisuće eura.
Naš premijer, oduševljen svojim istesanim trupom, opušteno je buljio u daljinu, slušao one za dom i one protiv doma i cerekao se. Tko vas jebe, debela gospodo.
Znam da onim dečkima i curama u saboru treba neka zanimacija. Pred kamerama muškići ne smiju udarati majmuna po glavi, komadi ne smiju slati fotke svojih međunožja ljubavnicima, ali stvarno su s tim Za dom prešli svaku mjeru.
Jebao vas i dom i spremnost, jebale vas i ustaše i partizani, jebao vas i zločinac Tito i partija. Da, jebali vas i četnici kad na njih naletite u saborskom restoranu u kojem badave preživate.
Ako nemate druge teme odite doma i uzmite doživotni godišnji. Nama koji nemamo ni doma ni domovine najmanje trebaju razigrane, lobotomirane spodobe da nam dižu tlak.
Zašto se bojimo hipertenzije? Zato jer bismo mogli završiti u bolnici Sveti Duh.
Od stresa bismo mogli osjetiti potrebu da napravimo pipi ili, ne daj bože, popo. A onda smo najebali.
Da je Plenković, kad su mu napravili ablaciju, morao otići na pipi ili popo u jedan od njihovih zahoda, ostali bismo bez premijera. Znam što vam pada na pamet ali to nije lijepo. Ljubi bližnjega svoga.
Zato, zadomspremaši i protivzadomspremaši, koliko god bili intelektualno zakinuti, resetirajte se ako ikako možete.
Neka vam, za godinu ili dvije, kad se vratite sa odmora, bude tema kako ne od smrada i jada umrijeti u Svetom Duhu i sličnim ustanovama.
Hrvatski narod nije toliko za dom spreman koliko mislite, ali za nove zahode i bolnice koje neće biti klaonice jest. (Ilustracija: Zahod u bolnici Sveti Duh / Index)
Piše: Vedrana Rudan
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)