Već duže razdoblje evidentni su problemi u funkcioniranju sustava za zbrinjavanje reciklabilnog otpada u Hrvatskoj. Na njih kontinuirano upozoravaju brojni nacionalni mediji. 24sata je tako izvještavao o trgovinama koje su privremeno obustavile otkup ambalaže, jer ovlašteni sakupljači nisu preuzimali prikupljene količine, a Državni inspektorat je zbog toga izricao prekršajne naloge trgovcima. Glas Slavonije je pak u srpnju 2025. objavio kako građani prijete da će sakupljenu ambalažu dovesti pred sjedište Fonda za zaštitu okoliša jer je ne uspijevaju predati u trgovinama.
Ogulin kao ogledalo nacionalnih problema
Da su ti problemi vidljivi i u lokalnim sredinama, potvrđuje primjer Ogulina. Građani s teškoćama predaju PET ambalažu, dok ovlašteni preuzimatelji staklo više uopće ne primaju, uz objašnjenje da na državnoj razini nije osigurano njegovo zbrinjavanje i da nemaju kamo s njim. Uz to svakodnevno svjedočimo ili zatvorenim vratima ili dugim redovima na mjestima predviđenim za preuzimanje ambalaže.
Slične poteškoće građani prijavljuju i kod predaje elektroničkog otpada, automobilskih guma, pa čak i cijelih automobila. Prema našim saznanjima, ovlašteni preuzimatelji traže od vlasnika da sami razdvoje metal od plastike, tkanine i ostalih materijala, te da uklone ulje, antifriz i druge tekućine – a potom predaju isključivo metalni dio.
Najveći broj građana, međutim, sučeljava se s problemima upravo pri predaji PET ambalaže, a posebno stakla. Dok je za PET ambalažu otpor preuzimatelja povremen, kod stakla je on u praksi postao pravilo – jednostavno ga ne prihvaćaju.
Politička razina: pitanje postavljeno, odgovor neuvjerljiv
Na ovu problematiku reagirao je i ogulinski vijećnik u Županijskoj skupštini Karlovačke županije, Daniel Vukelja. Pitanje o funkcioniranju sustava uputio je Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Odgovor koji je dobio glasi kako je “sa sustavom sve u redu”.
Nejasno je, međutim, kako Fond može tvrditi da problema nema kada građani diljem Hrvatske već mjesecima svjedoče suprotnom. Upravo kontrast između službenih izjava i stvarnog iskustva građana otvara pitanje: tko snosi odgovornost za nefunkcioniranje sustava koji je trebao olakšati recikliranje, a u praksi sve češće obeshrabruje ljude da u njemu sudjeluju?
Sustav gospodarenja otpadom trebao bi biti temelj održive politike zaštite okoliša. Umjesto toga, postao je primjer neusklađenosti između lokalne prakse i nacionalnih odluka. Građani ostaju zarobljeni između dobre volje da razvrstavaju i birokratsko-logističkih rupa koje ih u tome sprječavaju. Dok se problem ne riješi sustavno i transparentno, povjerenje javnosti u reciklažni sustav ostat će ozbiljno narušeno.
