Mislim da nema čovjeka u Hrvatskoj koji ne zna što se dešava srpskim studentima. Strašna je njihova borba, divim im se, imaju od starta moju jadnu podršku.
Naši mediji detaljno bilježe njihove muke, Vučića poznajemo bolje nego vlastitog oca. Svaki njegov zločin se u Hrvatskoj secira tankim skalpelom.
Bravo, mediji, tako i treba. Srbi su naši prvi susjedi i prvi neprijatelji, moramo znati s kim imamo posla.
A onda, a onda, onako usput, u letu, čujem što se dešava u Zagrebu.
Jebote! Moram vam nešto povjeriti. Ja sam perverzna. Mene dešavanja u Zagrebu više pale nego ona u Beogradu. Tješim se, nitko nije savršen.
Dakle, čujem ja tako da studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu moraju plaćati neku dodatnu lovu iako im je previše i ovo što plaćaju.
Pa su neki zbog toga popizdili, ušli u svoju kuću i tamo bubnjali i urlali dok im je šef sjedio s ekipom.
Čovjeku, osjetljivom na buku i galamu, pao je mrak na oči.
Između tridesetak studenata izabrao je troje i zabranio im studiranje.
Ne spominjem mu ime jer je očito osoba s posebnim potrebama koja bi trebala urlati u ustanovi sasvim drugog tipa.
U tom bi okruženju mogao izricati kazne svim onim napoleonima i isusima koji tamo bauljaju u posebnim košuljama.
U međuvremenu je suluda odluka ludog čovjeka poništena.
No, je li to hepiend za nas Hrvate? Pojavu osuditi, druga spasiti? Sigurno nije.
Da se tako ponaša divljak s one strane granice, znali bismo što s njim učiniti.
Mi imamo recept kako riješiti svako srpsko sranje.
Tko će nam otkriti tajnu da i u Hrvatskoj zavijaju i Vučić i vučići?
Jadna naša djeca, jadni naši kozlići.
Piše: Vedrana Rudan
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)