Moskva vidi “mirovni sporazum” samo kroz prizmu “rusko-američkih pregovora o Ukrajini”, a ne “s Ukrajinom”
Pregovaračka situacija se intenzivira, rekao bi često citirani lik iz kultnog mađarskog filma “Krunski svjedok”. Naime, tzv. pregovarački proces koji bi trebao okončati rat u Ukrajini upao je u kolotečinu iz koje se ne može izvući. Prvo Donald Trump predloži mirovni plan koji odgovara Rusima, pa ga onda dorađuje da ne izgleda tako očito proruski, pa Rusi onda takav sporazum koji ne vodi porazu Ukrajine neće i onda opet sve ispočetka.
“Sve se radi da se potkopaju rusko-američki pregovori o Ukrajini”, kaže prokremaljski analitičar Pjotr Akopov u analizi za Ria novosti nakon što su u javnost iscurili transkripti razgovora glavnog Trumpova pregovarača Stevea Witkoffa s ruskim dužnosnicima Jurijem Ušakovom i Kirilom Dmitrijevom. I u toj kratkoj rečenici je suština svega – dakle, Moskva vidi “mirovni sporazum” samo kroz prizmu “rusko-američkih pregovora o Ukrajini”, a ne “s Ukrajinom” jer se o njoj radi. Ukrajina za Kremlj nije akter, nego objekt pregovora. I da ne bude zabune, Rusija, ponovimo to opet, pregovore i konačni sporazum vidi samo kao poraz Ukrajine, odnosno svoju ratnu i političku pobjedu.
Na “retuširani” sporazum, odnosno izmjene koje su predložili Ukrajinci i Europljani, Rusi odgovaraju – ili sporazum prema našim notama ili ništa. Uzalud vam trud, svirači. Akopov je to lijepo pojasnio. “Nema smisla da Witkoff leti u Moskvu, posebno s Jaredom Kushnerom (Trumpovim zetom), kako bi Vladimiru Putinu prenio što Europljani i Ukrajinci govore, tvrdeći da su osigurali temeljne izmjene Trumpova plana.
Konkretno, isključili su povlačenje ukrajinskih oružanih snaga iz Donbasa, zabranu ulaska Ukrajine u NATO i nekoliko drugih važnih točaka, poput sudbine ruske imovine (a Rusi su nezadovoljni i stavkom da se neće ograničiti brojnost ukrajinske vojske, op. a.)”, kaže Akopov i dodaje ono što je poanta ruske pozicije: “Jasno je da Putin neće prihvatiti takav plan čak ni kao osnovu za pregovore, ali jednako je jasno da Trump neće odobriti takav projekt za predstavljanje Putinu. I ne treba mu čak ni sufliranje Witkoffa da to učini – američki predsjednik već prilično dobro razumije ruske crvene linije i dobro pamti o čemu je razgovarao s ruskim vođom u Anchorageu”.
Ako to jasno protumačimo – ruski uvjeti, a oni su sadržani u razlozima agresije još prije tri i pol godine, jedini su o kojima će se razgovarati. Ukrajina je tu samo strana koja se mora suglasiti s tim i podčiniti se ili se rat nastavlja. Putin ne želi mir, on želi nastavak rata jer bez rata više ne može funkcionirati, a bez obzira na nevjerojatno sporo napredovanje njegovih snaga i uz goleme gubitke, on misli da će jednom, pa kad god, trijumfalno ući u Kijev. I ponovimo, Putin se neće zadovoljiti s 20 posto Ukrajine, a da mu ostalih 80 posto izmakne iz ruke, on želi obratno – najmanje 80 posto Ukrajine.
A za takav stav ima svjesnu ili nesvjesnu podršku Donalda Trumpa koji se nada da će on iz ovoga izaći s Nobelovom nagradom za mir i ući u povijest kao vrhunaravni mirotvorac te da će još Americi priskrbiti milijarde i milijarde dolara (zašto bi se Rusi tog novca odrekli?), a možda još i pridobiti Putina u borbi protiv Kine. Jedan od dodatnih problema ovog sporazuma jest Trumpov stav da je problem Ukrajina, a ne Rusija sa svojom agresijom. Trump još uvijek misli da može kontrolirati Putina i da će on pristati jer će ga namamiti ekonomskim pogodnostima i zaradom te mu oprostiti rat i pozicionirati ga ponovno u veliku međunarodnu arenu, poput članstva u G7, odnosno da opet bude G8. To je, sjetimo se, mislila i Angela Merkel, pa znamo kako je završilo. No, Putin želi Ukrajinu, kao prioritet, a onda će vidjeti što i kako dalje.
Uz to, ruska i proruska propagandna mašinerija – nažalost, tu mantru ponavljaju i neki u Hrvatskoj, od predsjednika Zorana Milanovića i Mostova zastupnika Zvonimira Troskota do nekih analitičara – stvara narativ da je Europa ta koja želi nastaviti rat i protivi se miru. No, kakvom miru – onome koji odgovara Putinu, dokida Ukrajinu kao suverenu državu i ugrožava u konačnici sigurnost Europe. Nema pravednog mira u kojem Ukrajina postaje ruska provincija, a Europa pod stalnom sigurnosnom prijetnjom Rusije koja bi se osvajanjem Ukrajine osokolila za daljnje razorne ratne “pothvate”.
I mala digresija: u slučaju nekakvog sukoba Rusije s Europom Hrvatska ne može ostati neutralna i izvan toga, kao ni izvan dometa ruskih projektila. Konačno, nedavno je režimski portal Vzgljad smjestio Hrvatsku među desetak najgorih ruskih neprijatelja, a početkom rata Hrvatska je među prvima bila proglašena neprijateljem Rusije. Najveći bi problem bio ako bi se nagradio agresor. Tek tada bi za Europu nastali pravi problemi. Znači, Europa je ratoborna jer ne želi da Ukrajina prestane postojati i da ruske rakete i tenkovi budu raspoređeni na njezinim granicama. Je li zbilja rješenje samo onaj “mir” koji, kako kaže Sergej Lavrov, “odgovara Rusiji”, a koji zapravo dokida Ukrajinu kao neovisnu državu i prijeti sigurnosti Europe? (V. Vurušić, jutarnji.hr)