Europske zemlje postaju sigurnije u vlastitu sposobnost oblikovanja svoje sigurnosne budućnosti
Nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2024. godine, europski saveznici Sjedinjenih Država isprva su bili spremni pokoriti se Trumpovoj volji i prihvatiti njegov jedinstveni stil globalnog vodstva. Britanski premijer Keir Starmer požurio je u Bijelu kuću, gdje je Trumpu u ime kralja Charlesa III. ponudio nezapamćen, spektakularan drugi državni posjet, znajući da je američki predsjednik slab na monarhistički sjaj i glamur.
Drugi su čelnici slijedili Starmerov primjer, uključujući glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea, koji je Trumpa – već „opjevano”, ali bizarno – nazvao „taticom” na summitu NATO-a 2025.
U svom drugom mandatu Trump je dobio stvarnu priliku oblikovati svijet po vlastitoj slici i vratiti Sjedinjenim Državama mjesto neupitnog vođe slobodnog svijeta. No umjesto toga, Trump je nastavio napadati i nasrtati na saveznike te odbacivati dosadašnju ulogu Bijele kuće u svijetu.
No, Europljani sada odgovaraju istom mjerom, piše nagrađivani novinar Luke McGee u magazinu Foreign Policy.
Europski čelnici su, kako navodi, rado održavali dobre odnose s Trumpom jer su vjerovali da su im Sjedinjene Države i dalje potrebne. Nakon Hladnog rata, Europa je desetljećima živjela u letargiji i samozadovoljstvu kad je riječ o vlastitoj obrani, pri čemu je uglavnom podređen proatlantski položaj imao smisla. Europa je pristala biti svojevrsna ispostava američke vanjske politike u zamjenu za to da Washington financira njezinu sigurnost i osigurava povlašten pristup tržištu.
Postupno udaljavanje
Ta je računica sada mnogo manje sigurna, a nekoliko je pitanja koja bi si u svojem razmatranju nove realnosti Europljani mogli postaviti. Primjerice, kakva je vrijednost lagodnog i samozadovoljnog aranžmana ako Sjedinjene Države iznenada povuku 5000 vojnika iz Njemačke ili uvedu carine bez očitog razloga? Isplati li se uopće ulagivati Trumpu kada vas ponižava šalama o obiteljskom nasilju, kao što je učinio francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu, ili kada tvrdi da se politički neutralni šef države privatno složio da Iran ne bi smio imati nuklearno oružje, kao što je rekao za kralja Charlesa?
Savezničko laskanje Trumpu nije se svodilo samo na geste i riječi – njegov povratak u Ovalni ured izazvao je val povećanja potrošnje na obranu među članicama NATO-a. Europske države nadomjestile su američku pomoć Ukrajini, čak i kada je to značilo praktički prebacivanje novca američkim proizvođačima oružja.
Velika Britanija potpisala je s Trumpom povijesni farmaceutski sporazum koji će britanski javni zdravstveni sustav stajati više od 4 milijarde dolara godišnje, a unatoč Trumpovim stalnim kritikama i pritužbama na NATO-ove saveznike, posebno europske, američka vojska koristila je vojne baze i resurse diljem Europe u operacijama protiv Irana, iako Bijela kuća pritom ni o čemu nije obavještavala europske čelnike.
Svi temeljni argumenti za održavanje dobrih odnosa s Trumpom – od praktičnih do ekonomskih – i dalje postoje. Europa, navodi autor, ne može preko noći zamijeniti sigurnosnu infrastrukturu koju osigurava Washington niti može jednostavno preusmjeriti svoje trgovinske odnose sa SAD-om negdje drugdje. No zato se može postupno udaljavati od pretjerane ovisnosti o SAD-u donošenjem dugoročnih odluka koje Europi vraćaju strateški suverenitet, dok istodobno Trumpa na površnoj razini održava zadovoljnim.
Zato je Europa počela „potiho napuštati” transatlantski savez, kako je nedavno napisala Rym Momtaz iz Carnegie Europe centra, istaknuvši da su neki tradicionalni zagovornici atlantizma nedavno za dugoročne strukturne ugovore odabrali europske pružatelje usluga umjesto američkih. Nizozemska središnja banka, pak, odustala je od Amazon Web Servicesa i kao pružatelja cloud usluga odabrala njemački Lidl, dok je dansko ministarstvo obrane odlučilo kupiti francusko-talijanski sustav protuzračne obrane SAMP/T umjesto američkih baterija Patriot.
Iako se, kako Momtaz ispravno primjećuje, navodi McGee, ti koraci poduzimaju iz praktičnih razloga zbog opće nepouzdanosti koju je donio „trumpizam”, to ne znači da se poduzimaju bez samopouzdanja. Razgovori s europskim i NATO-ovim dužnosnicima pokazuju da se stalno stanje krize, koje je obilježilo Trumpov prvi mandat i prvu godinu drugog mandata, postupno ublažava jer europske zemlje postaju sigurnije u vlastitu sposobnost oblikovanja svoje sigurnosne budućnosti.
Primjer za to je, navodi, „koalicija voljnih”, britansko-francuski projekt srednjih sila koje slično razmišljaju i spremne su podržati ukrajinsku borbu protiv Rusije. Kroz tu je koaliciju 35 država – uključujući i neeuropske zemlje poput Australije, Japana i Kanade – okupljenih oko zajedničkog cilja usmjerenog na europsku sigurnost, kako je nedavno izrazio uvjerenje kanadski premijer Mark Carney na sastanku Europske političke zajednice, da će se „međunarodni poredak ponovno izgraditi, ali iz Europe”.
Nada je da bi novi europski poredak koji Carney opisuje uključio i poslijeratnu Ukrajinu. Čudna karakterizacija Ukrajine kao zemlje „bez ikakvih karata” ili nezahvalne rupe bez dna za novac, kako su to sugerirali Trump i njegov zamjenik JD Vance, lako se pobija kada se vidi da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski putuje Bliskim istokom i sklapa sporazume sa zaljevskim državama kojima Ukrajina nudi zaštitu od Irana, primjećuje McGee. A iako Ukrajini treba financijska pomoć, njezine su oružane snage, kako ocjenjuje, vjerojatno među najučinkovitijima i najiskusnijima na svijetu te će stoga biti ključni dio svakog budućeg europskog saveza. (T. Šoštarić, jutarnji.hr)
