Među četvoricom “Tigrova“ poginulih u operaciji Oluja prilikom oslobađanja općine Saborsko su i časnički namjesnici 1. pješačke bojne Darko Zrakić i Zvonko Štork, vjenčani kumovi i najbolji prijatelji. Poginuli su prvog dana „Oluje“, malo poslije 20h, od posljednje granate koja je pala toga dana, i to pala točno između njih dvojice.
Zvonko Štork, Slavonac s mjestom rođenja i prebivališta u Lugu Subotičkom, sin Antuna i Katarine, rođen je 16. 7. 1970. Darko Zrakić iz Virovitice, sin Ive i Eve, rođen je 20. 11. 1969. u Virovitici, s prebivalištem u Zagrebu. Prema riječima njihove suborkinje Sanje Šale, Zrakić je umro na licu mjesta, a Štork kojeg je kod kuće čekala trudna supruga, živio je još nekoliko trenutaka.
Čitavo vrijeme imao je predosjećaj da će poginuti, opraštao se sa suborcima, prije odlaska u Oluju tražio si je grobno mjesto, a njegova majka prisjetila se kako joj je unaprijed govorio što će se dogoditi:
„Znat ćeš da sam poginuo kad ti ispred kuće stane automobil s trojicom muškaraca. Jedan od njih imat će malo veći čin, drugi će nositi torbu sa znakom Crvenog križa, a treći će biti vozač. On će prvi izaći iz vozila. Onaj s činom reći će ti da me više nema, onaj s torbom bit će tu da ti da nešto za smirenje. A sutradan će ti doći moji dečki iz Tigrova i potvrditi da sam otišao“. Nažalost, tako je i bilo.
Ranije tog kobnog 4. kolovoza, u Glibodolu je teško ranjen njegov suborac Zvonko Gložinić koji se s tugom prisjetio kako ga je Štork spasio dvije godine ranije, a njega nije bilo da mu pomogne. Štork mu je izvukao živu glavu u jesen 1993. kod Plaškog, kada se puzeći po tlu pokušavao izvući od kiše metaka iz strojnice neprijateljskog vojnika. Štork je ustao i pucao na njega.
Darko Zrakić i Zvonko Štork posmrtno su odlukom predsjednika Tuđmana 1997. odlikovani Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Bili su dvojica od 9 branitelja poginulih na širem području Ličke Jesenice, kojima je ondje prije 10 godina podignuto spomen-obilježje kraj željezničke postaje. Ukupno je na području općine Saborsko poginulo i ubijeno 35 branitelja i pripadnika Narodne zaštite. Od njih 9 poginulih u Ličkoj Jesenici, sedmorica su bili „Tigrovi“, a dvojica pripadnici 110. brigade HV-a, Josip Dujmić i Dragan Rendulić, o kojima će biti riječi u idućim člancima.
Nakon operacije „Oluja“ bilo je nesretnih stradanja branitelja, kao i preminulih od posljedica ranjavanja. Ogulinska 143. domobranska pukovnija na čelu sa zapovjednikom bojnikom Matom Pađenom je nakon pobjede i završetka rata izvršila hodnju na pravcu Petrova gora – Josipdol – Ogulin. U Ogulinu je dočekana s velikim oduševljenjem građana, a poslije toga je bilo svečano postrojavanje na nogometnom igralištu. Prilikom hodnje je 15. 8. 1995. nesretno propucan i smrtno stradao branitelj Ivan (Mijo) Kučinić iz Ogulina, rođen 8. 6. 1957. Teško je ozlijeđen i od posljedica 19. 8. 1995. preminuo branitelj Josip (Milan) Butković iz Ogulina, rođen 14. 3. 1975.
Branitelj Ivan Šibarić, sin Josipa i Marije, rođen je 25. 6. 1962. u Tounju. Poginuo je 8. 11. 1995. prilikom razminiranja crpilišta vode na regionalnom vodovodu u Novom Selištu kraj Petrinje, kao pripadnik 36. inženjerijsko-pontonirskog bataljuna “Dabar” Sisak, gdje je dragovoljno pristupio 1991. godine kao miner. Tijekom službe dodijeljen mu je čin časničkog namjesnika. „Dabrovi” su se iskazali u svim fazama Domovinskog rata. Gradnjom pontonskog mosta na Kupi kod Letovanića iz okruženja su izvukli oko 20000 prognanih Hrvata iz Banovine. Ivan Šibarić pokopan je u mjestu prebivališta u Pešćenici u općini Lekenik. Posmrtno je odlukom predsjednika Franje Tuđmana 1997. odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Odlikovan je i Spomenicom Domovinskog rata 1990.–1992. te Medaljom “Oluja”. Spomen-ploča poginulom branitelju Ivanu Šibariću otkrivena je 2017. godine u Novom Selištu.
Preminuli branitelji nakon operacije „Oluja“, pripadnici 143. domobranske pukovnije Ogulin su i: Ivica (Josip) Špehar (11. 5. 1953. – 13. 10. 1995.), Zlatko (Josip) Turković (20. 2. 1976. – 13. 10. 1995.), Milan (Ivan) Stipetić (28. 4. 1953. – 21. 11. 1995.), Dubravko (Mate) Dragičević (16. 9. 1948. – 6. 6. 1996.), Petar (Ivan) Vuković (16. 3. 1955. – 6. 6. 1996.) te Joso (Ante) Matovina „Beli“ (21. 5. 1968. – 5. 9. 1995.), pripadnik Samostalne satnije Saborsko koja je početkom „Oluje“ imala važnu ulogu na pravcu od Kapele prema Plaškom i Ličkoj Jesenici, a potom sudjelovala u oslobađanju Korduna.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
