Na današnji dan 1993. godine poginuo je Josip Luketić, pripadnik 143. brigade HV-a Ogulin, 1. satnije 3. voda 2. desetine. Luketić, sin Ivana i Rozike, rođen je 13. 3. 1959. u Ogulinu. Prema dnevnom operativnom izvješću pukovnika Zvonimira Županića iz Zapovjedništva OG-1, od 27. rujna 1993., uvjeti na crti bojišnice za 1. satniju 1. bataljuna bili su vrlo otežani zbog blata, vlage i udaljenosti položaja od cestovne komunikacije. Zbog malog broja vojnika došlo je do premorenosti, a počinje se javljati i nezadovoljstvo. Josip Luketić je ranjen oko 17:30h na Krču. Stradao je od metka iz protuavionskog mitraljeza. Preminuo je istog dana u ogulinskoj bolnici u dobi od 34 godine.
Dan ranije, prije 35 godina, poginuo je Mato Brozović, pripadnik 1. gardijske brigade Zagreb („Tigrovi“). Brozović, sin Marka i Marije, rođen je 27. 11. 1970. u Ogulinu. Bio je jedan od šestorice pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a „Rakitje“ iz općine Ogulin. Poginuo je 26. rujna 1991. u dobi od 20 godina. Među 125 poginulih branitelja iz tadašnje ogulinske općine, jedan je od sedmorice poginulih pripadnika 1. gardijske brigade, skupa sa Sinišom i Zrinkom Rendulićem, Ivicom i Stipom Matovinom, Matom Galovićem i Markom Šebaljem.
U rujnu 1991. su na području Modruša i okolice smrtno stradali pripadnici Narodne zaštite Milan Sabljak i Milan Gašparović. Na Modruš je tada palo preko 700 granata s neprijateljskih položaja na Trojvrhu i Bocinom Brdu. Tih dana traju borbe za Carevo Polje – Kutpolje te oko vojarne i skladišta u Oštarijama, ginu braća Rendulić i trojica branitelja Saborskog, neprijatelj tuče po Modrušu i okolnim selima, Cerovniku, Carevom Polju, Oštarijama, Čakovcu Oštarijskom i Saborskom, osvojene su vojarne u gradu Ogulinu, Sv. Petru i Skradniku, a Josip Broz i Joško Puškarić ruše avion JNA, čiji je pilot zarobljen u Kamenici.
Milan Sabljak iz Cerovnika, sin Dragana i Katice, rođen je 9. 10. 1974. u Ogulinu. Poginuo je 16. rujna 1991., u dobi od nepunih 17 godina. Najmlađi je poginuli pripadnik Narodne zaštite iz ogulinske općine i najmlađi na popisu 125 poginulih branitelja bivše općine Ogulin. Pogođen i izrešetan gelerima granate, umro je na putu do ogulinske bolnice. Njegova majka Katica je 2021. godine skupa s ministrom hrvatskih branitelja u Josipdolu otkrila spomenik poginulim hrvatskim braniteljima s prostora općine Josipdol.
Milan Gašparović, sin Dane, rođen je 22. 3. 1932. u Modrušu. Teško je ranjen 18. rujna 1991. u granatiranju područja Modruša. Preminuo je deset dana kasnije, 28. rujna 1991. od posljedica ranjavanja, u dobi od nepunih 60 godina.
Goran Vukas, pripadnik Domobranske bojne Ogulin, sin Milana i Francike, rođen u Ogulinu 4. 8. 1965., poginuo je 1. rujna 1993. Njegov otac Milan Vukas iz Kunića kraj Plaškog, bivši direktor HE Gojak, srpske nacionalnosti, bio je poznat kao umjeren i razborit čovjek i intelektualac. Zalagao se za mir, razgovor i dijalog Hrvata i pobunjenih Srba, te se zbog toga neizbježno sukobio sa srpskim ekstremistima u Plaškom koji su mu prijetili i maltretirali ga na njegovom ribogojilištu u Kuniću, gdje su ga prisiljavali da im daje ribu, a tražili su i njegovo terensko vozilo koje im nije htio ustupiti. Pronađen je u rujnu 1991. mrtav ispred svoje kuće. Pored njega je bio pištolj i čahure dvaju metaka koji su ga usmrtili u predjelu oko srca. Srpski ekstremisti iz Plaškog su nakon toga viđeni u vožnji njegovim terencem. Premda su iz Plaškog stizale i priče o samoubojstvu, njegov sin Goran bio je uvjeren da mu je otac ubijen. Dragovoljno se prijavio u Zbor narodne garde. Bio je na gotovo svim položajima ogulinskih postrojbi. Smrtno je ranjen od mine 1. rujna 1993., iskrvario i umro u dobi od 28 godina. Bio je djelatnik HEP-a u HE Gojak, u kojoj je 2010. godine otkrivena spomen-ploča u njegovu čast i trajni spomen.
Pogibija bivšeg direktora HE Gojak Milana Vukasa, bila je samo jedan u nizu događaja kojim su velikosrpski ekstremisti iz Plaškog učvršćivali svoju strahovladu i sijali strah među onim plaščanskim Srbima koji su bili protiv rata i za dogovor s hrvatskim vlastima. Ističe se ubojstvo jednog od najutjecajnijih plaščanskih Srba Dragana Šumonje „Žagara“ koji je odbio ići u Knin na obuku za diverzanta, rekavši: „Srbin jesam, ali četnik nisam“. Srpski ekstremisti su ga ranije neuspješno pokušali ubiti, a ustrijelili su ga u leđa 7. 8. 1991. iz zgrade škole u Plaškom. Tijelo ubijenog Šumonje par je sati ležalo ispred trgovine, a da mu se nitko nije usudio približiti. I odlazak na njegov sprovod predstavljao je životnu ugrozu. Srpski ekstremisti pretukli su neutvrđeni broj plaščanskih Srba, među kojima i bivšeg direktora OŠ u Plaškom, invalida i starca Milana Sedlara, rođenog 1925., koji je pretučen jer se zalagao za suživot i mirno rješavanje spornih pitanja te umro tijekom rata.
Srpski ekstremisti iz Plaškog nisu samo odgovorni za brojne zločine nad hrvatskim civilima, već je posljedica njihove velikosrpske ideologije pogibija brojnih hrvatskih branitelja i pripadnika srpskih postrojbi. Političke i vojne vlasti u Beogradu su pobunjene Srbe prvotno potaknule na pobunu protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti, iskoristile ih za svoje ciljeve i interese, a onda ih u operaciji „Oluja“ ostavile na milost i nemilost hrvatskim snagama.
Tzv. Republika Srpska Krajina bila je nezakonita, zločinačka, povijesno neutemeljena (nikada njen teritorij nije bio dio nijedne srpske države), zaostala, siromašna, gospodarski nerazvijena, trajno izložena ratnim opasnostima i napadima, zahvaćena ekstremnom ogromnom hiperinflacijom (njena valuta je gotovo nestala iz optjecaja) i masovnim iseljavanjem, bez značajnih gradova i s kroničnim nedostatkom radnih mjesta, tvornica, stručnog kadra, infrastrukture, tržišta, bolnica (Plaškom je najbliža dostupna prava bolnica bila u 200 km udaljenom Kninu), obrazovnih ustanova (srednjih škola i fakulteta), kulturnih sadržaja, etnički očišćena od Hrvata i vrlo slabo naseljena paradržava od koje su koristi imali zločinci, ubojice, nasilnici, kriminalci, pljačkaši i šverceri. Onima među njima koji su još živi, kao i svima koji tzv. RSK doživljavaju u pozitivnom smislu, još uvijek nije kasno da prestanu trovati buduće generacije ponajviše u Srbiji i Republici Srpskoj, te uvide štetu koju je velikosrpska politika učinila ne samo za suživot, dobrosusjedske i međudržavne odnose, nego i generalno za hrvatski i za njihov srpski narod.
Posljedica velikosrpske ideologije i politike te nepriznavanja međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske, bila je operacija „Oluja“ i odlazak srpskog stanovništva sa svojih vjekovnih ognjišta u Hrvatskoj, što se nije dogodilo u neokupiranim područjima poput okolice Ogulina i Vrbovskog, kao ni u Vukovaru i ostatku Hrvatskog Podunavlja koje je zahvaljujući preduvjetu pobjede Hrvatske vojske u operaciji „Oluja“, u konačnici mirno reintegrirano u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske, koja je zahvaljujući i žrtvi hrvatskih branitelja danas dio Europe i razvijenog, slobodnog i demokratskog svijeta.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
