Zašto nam je ekologija važna tek kad se dogodi problem? Gost emisije “Nedjeljom u dva” bio je Vjeran Piršić, matematičar i informatičar koji se desetljećima bavi zaštitom okoliša. Govorio je o zagađenju, plastici i našim navikama koje prirodi sve više štete.
Piršićeva priča o ekologiji počela je još u mladosti, tijekom zimskih praznika 1980. godine, kada je na Krku, u kući koju nije bilo moguće zagrijati, počeo razmišljati o energetskoj učinkovitosti i mogućnosti vlastite proizvodnje energije.
- I smrzavao sam se. (…) kužio sam da ne mogu zgrijati kuću. Bio sam pod dvije dekice 17 dana, slušao Pink Floyd (…) i maštao da živim u kući koja je energetski dobra, da mi ne puše bura kroz kuću i da sam proizvodim svoju energiju, rekao je.
Četiri desetljeća poslije ostvario je tu zamisao. Danas živi u istoj kući, koju je energetski obnovio, a koja proizvodi više električne energije nego što troši. Ekologija je tako postala važan dio njegova života, a početkom 2000-ih prerastala je i u konkretnu borbu za zaštitu okoliša.
Prijelomni trenutak dogodio se 2002. godine, kada se pojavio projekt Družba Adria, kojim se planirao izvoz ruske nafte preko Omišlja. Piršić se s nekolicinom istomišljenika odlučio suprotstaviti projektu i osnovati udrugu Eko Kvarner.
- To bi bilo pet milijuna tona blatnih voda, s hrpom mikroorganizama i invazivnih vrsta. I grupica nas se sastala kod mene doma i imali smo tri mogućnosti. Prva mogućnost je bila odseliti. Druga je ignorirati problem, ali onda bi tek kasnije buknuo. Ili ono, kao tri majmuna u budizmu: ne govori loše, ne čuje loše, ne vidi loše. Ili se pokušati boriti. I nas šest luđaka je odlučilo pokušati pružiti otpor projektu iza kojeg je po globusu stajao i Bush i Putin i Mesić i svi, izjavio je.
Nakon četiri godine borbe, uz pomoć drugih udruga i građana, uspjeli su zaustaviti realizaciju projekta. Piršić je potom svoje znanje o zaštiti okoliša i održivom razvoju produbljivao kroz edukacije u inozemstvu, među ostalim na Malti i u Švedskoj. Ondje je, kaže, vidio kako bi zaštita okoliša trebala izgledati.
- Tamo sam vidio, zapravo, kako treba biti zaštita okoliša i što je u praksi održivi razvoj. Ne lažni koji nama guraju. kad sam se vratio u Hrvatsku, sam vidio da na mnogim mjestima u Hrvatskoj imamo velike probleme. I prošao sam tisuće kilometara pokušavajući pomoći tim ljudima, da ovo što sam naučio u Njemačkoj, Švedskoj, Malti, Egiptu, Libanonu, da to na neki način prevedemo u praksi. I onda je počeo pakao, kazao je.
“Građani su potpuno lobotomizirani”
Govoreći o problemima zaštite okoliša u Hrvatskoj, Piršić upozorio je na sustav u kojem procjene utjecaja na okoliš, kako tvrdi, često opravdavaju projekte umjesto da objektivno procjenjuju njihove posljedice. Kao jedan od najtežih primjera izdvojio je Vranjic i sanaciju azbestnog otpada, koja je, prema njegovim riječima, pokazala koliko daleko mogu otići propusti sustava.
- Najbolji primjer je Vranjic. Vranjic je zlo zla. To je dno dna. Ja sam plakao tamo puno puta, rekao je.
Posebno ga je pogodio izostanak šire reakcije javnosti na problem koji izravno ugrožava zdravlje ljudi.
- Jedan heroj, Grgo Mandić, stane pred kamion da zaustavi kamion koji nije za opasni otpad, a vozi opasni otpad na odlagalište koje nije odlagalište za opasni otpad. I policija njega uhapsi. A još jedna afirmacija: tamo je bilo možda deset građana. Mislim, aktivista je tamo bilo tipa pet. Istovremeno, par kilometara dalje, na Poljudu, je mnogo tisuća Splićana slavilo što je Niko Kranjčar prelazio iz Dinama u Hajduk. Nemam ništa protiv Nike Kranjčara ili Hajduka. Ali to je ono: ludilo, a sad ćeš azbest. Bitno je da je došao Kranjčar u Hajduk, naveo je.
Upravo je taj nesrazmjer između zabave i ozbiljnih društvenih problema Piršića naveo na zaključak da građani sve manje reagiraju na ono što se događa oko njih. Odgovornost za takvo stanje pripisao je i medijima, za koje smatra da desetljećima oblikuju javnu pozornost nauštrb važnih tema.
“Mi ćemo nestati kao narod”
Govoreći o planovima za izgradnju velikih peradarnika, Piršić je otvorio pitanje kome takvi projekti donose korist i kakvu Hrvatsku ostavljaju budućim generacijama. Smatra da se razvoj ne bi smio temeljiti na megaprojektima koji zanemaruju male proizvođače i lokalne zajednice, nego na očuvanju prostora, domaće poljoprivrede i proizvodnje zdrave hrane.
- Mala zemlja za veliki otpad? Očigledno. Svaka država ima mafiju. U Hrvatskoj mafija ima državu. Bilo što mega. Ključno pitanje je: kome to treba? Tko ima korist od toga? Za koga je ova Hrvatska stvorena? Je li za obične male ljude s nekim malim OPG-ovima ili za neke velike igrače s mega projektima koji će je zbrisati? Pa Hrvatska nestaje. Hrvatska se pretvara u geografski pojam. Naša poljoprivreda je uništena, iako su milijarde lupane u nju. Sad će uništiti i s drugom privatizacijskom pljačkom i Dalmaciju i Jadran, s otimanjem prostora, s mega resortima. I mi ćemo nestati kao narod. Demografski smo ovako ili onako slomljeni, izjavio je.
Uz zaštitu okoliša i poljoprivredu, Piršić se već godinama bavi i energetskom neovisnošću. Sudjeluje u europskom projektu usmjerenom na povezivanje malih solarnih elektrana u virtualne elektrane, s ciljem učinkovitije proizvodnje, pohrane i potrošnje energije. Smatra da bi se povezivanjem proizvođača i potrošača mogla smanjiti potrošnja, ali i troškovi energije.
Kao primjer naveo je energetske zajednice u kojima se višak energije može dijeliti između različitih korisnika, primjerice hotela i škole, ovisno o njihovim potrebama. Istaknuo je i da Hrvatska u tom području zaostaje za nekim europskim zemljama, iako potencijal za razvoj obnovljivih izvora energije postoji.
Na kraju emisije, na pitanje ima li nade za Hrvatsku, Piršić je odgovorio usporedbom s povijesnim razdobljima u kojima su se građani okupljali oko ideje promjene. Vjeruje da bi se i danas mogla probuditi svijest o važnosti zajedničkog djelovanja i odgovornosti prema budućim generacijama.
Mi građani Hrvatske se budimo svakih 100 godina. Kad je bio prosvjed na trgu, sad za Gospić, gore je bio Ban Jelačić. Dakle, hrvatski preporod je nešto napravio dobroga. 100 godina nakon toga je bio Stjepan Radić i ova priča, hrvatska seljačka sloga. Možda je došlo vrijeme da se ipak probudimo i shvatimo da nije poanta u nogometu, turskim sapunicama, Big Brotheru, nego da naši unuci imaju ovo (pokazuje na čašu vode), izjavio je. (E.D./Nedjeljom u 2/HRT)
