Na Mirkovici je 2. listopada ove godine svečano otvoreno spomen-obilježje hrvatskim braniteljima poginulima na tom području u listopadu i studenom 1991. godine. Na području Odašiljača veza Mirkovica je 3. listopada 1991. stradao Zlatko Petrušić iz Ogulina, te od posljedica preminuo 6. listopada 1991. Od posljedica napada zrakoplova JNA na odašiljač Mirkovicu 2. studenoga 1991., na Dušni dan, živote su izgubili Marijan Vučić iz Ogulina i Alen Krizmanić iz Karlovca. Istog dana, u napadu dva zrakoplova JNA na Saborsko poginula su četvorica branitelja iz Saborskog, među kojima i braća Matovina, a peti je poginuo od tenkovskog napada.
Kninsko pučističko vodstvo, zajedno s logističkim centrom u Beogradu, očekivalo je presijecanje Hrvatske u Gorskom kotaru preko Drežnice, Gomirja i Srpskih Moravica. Kroz Moravice su prolazile cesta i jedina slobodna željeznička pruga prema jadranskim lukama, te bi se Hrvatska presijecanjem na tom dijelu našla pred prometnim i gospodarskim kolapsom. Gorski kotar i najveći dio Like bio je pokriven 13. korpusom JNA u Rijeci, od kojeg je očekivana odlučujuća podrška u presijecanju Hrvatske, nakon čega su planirani izolacija, opkoljavanje, a zatim i okupacija Karlovca, Ogulina, Brinja, Otočca i Gospića.
Velikosrpski planovi uključivali su naoružavanje mjesnih zajednica s većinskim srpskim stanovništvom u ogulinskoj općini (Partizanska Drežnica, Jasenak, Musulinski Potok, Vitunj, D. i G. Dubrave) i općini Vrbovsko (Gomirje i Srpske Moravice) te njihovo priključenje SAO Krajini u kojoj se već nalazila Plaščanska dolina. Oslonac za naoružanje srpskog stanovništva Gorskog kotara su osim 13. korpusa JNA u Rijeci, bila skladišta naoružanja i opreme u Delnicama, Oštarijama i Skradniku te vojni poligon prema Slunju. Etnički srpska naselja u Gorskom kotaru su u ljeto 1991. dobila svoj štab TO-a te potrebno oružje i streljivo iz najbližih vojnih skladišta JNA, koja su bila pod isključivim nadzorom i zapovjedništvom pripadajućih vojnih oblasti. U srpnju 1991. se ilegalno prebacuju veće količine naoružanja, kojim se opremaju stanovnici Jasenka, Drežnice, Srpskih Moravica, Gomirja i ostalih, o čemu govore i svjedočanstva stanovnika Oštarija i Josipdola o kolonama kamiona JNA koje su se kretale prema nekima od navedenih mjesta.
Među dokumentima koji svjedoče da je JNA naoružavala Srbe u Gorskom kotaru je dokument iz 17. 4. 1994., pod naslovom „Šta sa Srbima Gorskog Kotara“, čiji su potpisnici Dušan Zlokas – „za predstavništvo Srba Gorskog Kotara“ i Božo Rajnović – „za Štab odbrane Gorskog Kotara“. Pošto je dobivena velika količina modernog naoružanja, stvaraju se odredi, biraju zapovjednici, prave fortifikacijski objekti u svim selima, skuplja hrana, prave se barake i osposobljavaju pećine za sklanjanje žena i djece. Nadziru se glavne komunikacije, a sporedne i zabačene se zaprečavaju. Noću se u svakom selu drže straže i zasjede te se vrši osnovna obuka. Izabrana je grupa „mladih i najsposobnijih“ koji se u rujnu 1991. upućuju na diverzantsku obuku u Pančevo u Srbiji, kako bi se formirala jezgra diverzantskih grupa.
Dokument govori da su Hrvati tada još nedovoljno vojno formirani, a Srbi Gorskog kotara su „jedna uska enklava“ koja presijeca Hrvatsku i okružena je „neusporedivo moćnijim neprijateljem“, ali je kompaktna cjelina i Srbi u njenim okvirima predstavljaju većinu. Nadalje, dokument navodi da je Hrvatima dano do znanja da Srbi Gorskog kotara raspolažu naoružanjem, no to se preuveličava, pa su Hrvati „dugo vremena bili uvjereni da se u Jasenku nalazi brigada i artiljerijsko oružje“. Autori dokumenta priznaju da su bili svjesni da bi u slučaju općeg napada teško nastradali i da „ni jedan jedini od njih ne bi ostao živ“. Dokument govori da je od strane Srba Hrvatima rečeno da policijske patrole ne smiju ulaziti u sela bez najave, da se ne pozivaju Srbi na saslušanja i ne mobiliziraju u hrvatsku vojsku. Hrvatima je još rečeno da Srbi neće prvi napadati i praviti smetnje, ali da će se u slučaju napada „braniti do kraja“.
Spajanje Gomirja, Jasenka i Drežnice s odmetnutim dijelovima RH bilo je moguće samo okupacijom Ogulina i Josipdola, no prioritet pobunjenih Srba iz Plaščanske doline bila je okupacija Saborskog. Plaščanski ratni bilten navodi da je za Plaški najvažnije otvoriti komunikaciju prema Plitvicama, što znači „čišćenje Saborskog“, te čvrsto povezivanje s „Krajinom“. Potom zaključuje da je „nakon čišćenja Saborskog otvoren put prema zapadu, preko Ogulina, prema Drežnici, Gomirju i Srpskim Moravicama, jer neće valjda Plaški ostati zapadna granica Krajine“. U skladu s takvim planovima, Srbima u spomenutim naseljima Gorskog kotara je u srpnju 1991., zahvaljujući intervenciji admirala Branka Mamule kod ministra obrane SFRJ Veljka Kadijevića, JNA podijelila 1000 komada oružja.
Premda prvi napadi u ogulinskoj općini nisu bili na Saborsko, već na Josipdol i Modruš, pobunjeni Plaščani u okruženju hrvatskih snaga iz ogulinskog kraja, Brinja, Otočca, Saborskog i Slunja, frustrirani neuspješnim tromjesečnim pokušajima okupacije Saborskog i gubicima u vlastitim redovima, vršili su pritisak na JNA da se krene u opći napad i okupaciju Saborskog, što bi Plaščansku dolinu konačno spojilo s ostatkom tzv. Krajine, a za kasnije se ostavi opći napad i okupacija Josipdola i Ogulina te spajanje s Drežnicom, Jasenkom, Gomirjem i Srpskim Moravicama. Snage riječkog 13. korpusa JNA sudjelovale su u okupaciji Saborskog 12. 11. 1991. Zapovijed za napad na Saborsko napisao je zapovjednik istaknutog zapovjednog mjesta riječkog 13. korpusa JNA pukovnik Slobodan Đorđević.
Zbog okupacije Saborskog te četiri dana kasnije Slunja, zapovjednik Čedomir Bulat je dvaput morao premještati snage sa slunjskog vojnog poligona. Pred kamerom je izjavio da je to bilo vojno nelogično te zbog okupacije Saborskog, a potom i Slunja, više nije imao snage koje bi s okupiranih područja krenule prema Ogulinu i Gorskom kotaru, a zatim je uspostavljeno primirje i dogovoren dolazak snaga UN-a.
„Štab odbrane Gorskog Kotara“ navodi da su dobiveno oružje i organizacija „praktično omogućili srpski suverenitet u novopriznatoj hrvatskoj državi – bez ratovanja“ O težini situacije govori i navod pukovnika Rajnovića u razgovoru s pukovnikom Bulatom kako je na području Gorskog kotara bilo dovoljno ljudi da se formira jedna kompletna brigada, koja bi „uz minimalnu pomoć vjerojatno mogla odbraniti Gorski kotar“.
Radiotelevizijski odašiljač Mirkovica nalazi se na istoimenoj planini na 1286 metara nadmorske visine. Objekt se nalazi uz samu granicu tadašnjih općina (danas gradova) Vrbovskog i Ogulina, odnosno Primorsko-goranske i Karlovačke županije, te je podjednako udaljen zračnom linijom od Jasenka i Gomirja (7,5 km). S obzirom da je riječ o strateški vrlo važnom objektu, njegova obrana organizirana je u srpnju 1991., kada je na Mirkovicu iz Vrbovskog poslana manja grupa ljudi.
Prvi zračni raketni napad od strane JNA izvršen je 3. listopada 1991. Zlatko Petrušić, pripadnik PP Vrbovsko, ranjen je u tom napadu i preminuo u ogulinskoj bolnici tri dana kasnije od posljedica ranjavanja. U napadu je ranjen i Željko Štajmneger. Osim prve ljudske žrtve, oštećen je i sam objekt.
Zlatko Petrušić iz Ogulina, sin Alojza, rođen je 2. 1. 1955. Bio je otac dvoje djece, diplomirani ekonomist, zaposlen u šumariji u Vrbovskom. Čim je neprijatelj počeo djelovati na ogulinskom području, odmah se sam prijavio u pričuvni sastav policije. Poginuo je u dobi od 36 godina.
Nakon raketnog napada, pokušan je i pješački napad na objekt, koji su branitelji uspješno odbili. Objekt je bio ograđen žičanom ogradom, a prostor izvan ograde bio je miniran. Od mine je stradao jedan od napadača, Dušan Kričković, sin Jovin, rođen 1. 1. 1957. u Ličkom Čitluku. Aktivirao je minu koja ga je teško ranila i najvjerojatnije je preminuo od posljedica ranjavanja. Kričković je bio učitelj i čelnik SDS-a u Jasenku, gdje je dijelu mještana od povjerenja dijelio oružje i streljivo te držao obuku. Među dokumentima Međunarodnog suda pravde u Haagu nalazi se i popis nestalih Srba u Hrvatskoj od 1991. do 1998. „Dokumentaciono informacionog centra Veritas“, koji navodi da je Dušan Kričković (ime oca Jove, rođen 1. 1. 1957. „u Čitluku“), civil nestao 4. 10. 1991. u „Jasenku u Lici“. „Documenta“ u svojim popisima stradalnika Ličko-senjske županije iz 2026. i Karlovačke županije iz 2024. godine, navodi da je Dušan Kričković (ime oca Jove, rođen 1. 1. 1957. u Čitluku) kao civil/vojnik poginuo 4. 10. 1991. od mine na lokaciji Jasenak, mikrolokaciji odašiljač Mirkovica kraj Vrbovskog. Ne nalazi se u nacionalnoj evidenciji nestalih osoba Republike Hrvatske.
Na Mirkovicu je dan nakon napada upućeno novo policijsko pojačanje iz Vrbovskog. Grupa srpskih pobunjenika je 10. 10. 1991. pokušala izvesti još jedan pješački napad na Mirkovicu, no ubrzo je utvrđeno kako su se napadači u međuvremenu povukli. Dana 16. 10., djelatnici PP Vrbovsko dojavili su Policijskoj ispostavi Ravna Gora kako su u Jablanu tri naoružane osobe napale pripadnike PP Vrbovsko. Djelatnici PI Ravna Gora ubrzo su uhvatili jednog od napadača u šumi nedaleko Mirkovice. Uhvaćeni pobunjenik je tvrdio kako je grupa vojnih obveznika obučenih u Pančevu bila zadužena za napad i osvajanje odašiljača Mirkovica.
Dana 2. studenog 1991. je JNA izvršila drugi raketni napad na odašiljač Mirkovicu. U tom su napadu poginuli Marijan Vučić i Alen Krizmanić, pripadnici pričuvnog sastava PP Vrbovsko. S obzirom da je u međuvremenu osnovana 138. brigada, pripadnici njene 3. bojne uskoro su preuzeli zadaću obrane objekta jednom satnijom. Neprijateljske snage više nisu pješačkim napadima pokušavale zauzeti objekt.
Marijan Vučić, sin Stjepana i Štefanije, rođen je 17. 1. 1965. u Ogulinu. Bio je čelnik dobrovoljnih vatrogasaca u Velikom Jadrču. Zaručio se neposredno prije nego što je otišao na zadatak, koji mu je nažalost bio posljednji. Bio je ratni dragovoljac i pričuvni djelatnik Policijske postaje Vrbovsko. Poginuo je u dobi od 26 godina. Bez obzira što je rođen u Ogulinu, za razliku od Zlatka Petrušića se ne nalazi na popisu 125 poginulih branitelja ogulinskog kraja.
Alen Krizmanić, sin Josipa i Jadranke, rođen je 19. 1. 1968. u Karlovcu. S obzirom da mu mjesto rođenja ni prebivalište nisu bili na području tadašnje općine Ogulin, s pravom se ne nalazi na popisu 125 poginulih branitelja ogulinskog kraja. Poginuo je od granate kao pričuvni djelatnik Policijske postaje Vrbovsko u dobi od 23 godine.
Nekoliko dana nakon drugog napada na Mirkovicu, 7. 11. 1991. izvršen je raketni napad na elektrovučni pogon u Moravicama. Srećom, ljudskih žrtava nije bilo, no željeznički promet bio je u prekidu nekoliko dana. Radiorelejna postaja Mirkovica napadnuta je još i 3. 1. 1992., na sreću bez ozbiljnijih posljedica. Tijekom 1992., u plaščanskoj „Kronologiji“ je spomenut i neostvareni plan o spajanju ličkih Srba sa Srbima u Gorskom kotaru.
Hrvatska državna i vojna vlast nastojala je sačuvati mir na prostoru općine Vrbovsko, u čemu je naposljetku i uspjela. Pobunjeni Srbi područje koje su okupirali nisu uspjeli povezati s većinski srpskim naseljima u Gorskom kotaru, čime nisu uspjeli doći u neposrednu blizinu granice sa Slovenijom i praktički omogućiti presijecanje Hrvatske na dva dijela.
Petrušić, Vučić i Krizmanić su trojica od četvero poginulih pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava PP Vrbovsko te trojica od pet poginulih branitelja iz bivše općine Vrbovsko. Četvrti poginuli pripadnik PP Vrbovsko, Dragan Brdar iz Dokmanovića kraj Moravica, poginuo je skupa s Antonom Porubićem iz Ogulina 10. 9. 1991. u borbi za obranu Topuskog. Posljednji peti poginuli iz bivše općine Vrbovsko je Mane Vujnović, pripadnik 138. brigade HV „Goranski risovi“, po nacionalnosti Srbin, poginuo 1993. na ličkom ratištu.
Na današnji datum, 11. listopada 1993., poginuo je i Jure Luketić iz Ogulina, sin Ivanov, rođen 14. 4. 1973. Stradao je kao pripadnik 143. brigade HV-a Ogulin u dobi od samo 20 godina.
Piše: povjesničar mag.Ivan Vuković
