Ugodno druženje uz tkanje

Đurđa Gašparović iz Josipdola, sa suprugom Draganom i kćerkama, ugostila nas je u svojoj obiteljskoj kući i pokazala kako se danas, što više nije uobičajeno, koristi tkalački stan. Tako je ona među rijetkim ženama koje nisu i ne žele zaboraviti kako se to nekad radilo, a iako to baš i nije lak posao, nju veseli.
Na tkalačkom stanu, odnosno krosnima, Đurđa Gašparović izrađuje ne samo nekad popularne tepihe koji danas krase rijetke domove, nego i ukrasne tkanine od kojih se mogu šiti haljine, napraviti stolnjaci ili nadstolnjaci.
Za sve je to potrebno puno truda i volje, koji našoj veseloj i nasmijanoj teti Đurđi ne nedostaju, ali i snaga, te dobra koordinacija ruku i nogu. Podsjetilo nas je to na vožnju automobila, mora se znati kad kočiš, dodaješ gas ili mijenjaš brzinu! No, mnogi će reći da je najteži proces u cijeloj toj priči izrade “snovanje”. To je, kažu stručnjaci, izrada osnove za tkanje i složen proces. Najprije se određuje duljina i širina osnove, što ovisi o vrsti predmeta koji će se tkati. Niti se moraju složiti na unaprijed utvrđen način i time se zapravo dobiva osnova koja se onda prenosi na tkalački stan.
Svoje su znanje u tom poslu okušale i Kristina i Vesna i Miranda, uglavnom uspješno, za razliku od mene koja o tom nemam pojma, a ni Mira mi nije daleko. Zato smo i bile“ vesele“ kad se Kristini nešto „zapetljalo“  i onda su u otpetljavanju morali pomoći i Đurđa i Dragan. Ne moram ni reći da je muška ruka sve to u času „otpetljala“!
Dok su oni „otpetljavali“ ostatak ekipe počastio se domaćom šljivovicom, policama, friško pečenim kruhom sa najboljom koricom, kobasicama i lukom, koji je bio tek nešto manji od glavice zelja!
Zbilja, jedno ugodno druženje i jedna noć za pamćenje. Hvala našim domaćinima i Vesni koja je sve to organizirala i odvela nas u priču koju nećemo zaboraviti.
Evo i stručnog objašnjenja tkalačkog stana, koje smo pronašli:
Dvije grede sjedne i s druge strane, ne kojim su sva krosna – Četri stranice, usađene na kraju greda, na kojima stoje dva vratila; na jednom je navijena osnova, a na drugi se navija sukno (tkanina od grebene vune), platno i td., vratilo na kojem je osnova, uvlači se zapinača – štap dug od vratila do osobe koja tka; te ne mičući se s mjesta može zapeti vratilo na kom je osnova, a da se ne miče kad tka. Osnova se uvlači, žica po žicu, prstima u četiri nita (kada se tka vreća, mutap-biljac-arežine i prtenina-odjeća od lana ne trebaju više od dva nita). Zatim se iglom pletikom uvodi u brdo; napokon se osnova pritegne i priveže za prvo vratlio, te se tka. Brdila su, u kojim je oklopljeno brdo ozgor i ozdol i s njima se tka. Položnici pri koje su privezane niti, te se pritiskaju sad jednom sad drugom nogom, da se dva nita napred uzdižu, a dva padaju, neka osnova zija, da lako može čunjak,  u kojem je na cijevi navijena potka, kroz nju prolaziti. Cijevinjak je trupica izdubljena na način korita, u koju je s jedne i druge strane usađena po jedna stranica pri vrhu provrčena, u koju se uvuče vratilo, kojem je u sredini utvrđeno kolo, te se u vratilo, koje je pri jednom kraju šiljasto, uvuče cijev, na koju se suče potka, vrteći rukom vratilo.



Facebook Comments