Uvijek je bilo i bit će onih koji jedva spajaju kraj s krajem, pa su zato bili (i jesu) vrlo zainteresirani za to koliko stoji voda, struja, plin, odvoz smeća, javni prijevoz, voće i povrće na tržnici, svakodnevne potrepštine u prodavaonicama i sl. Dakle, ljude zanima kakve su cijene određenih proizvoda. U općoj besparici ni trgovcima nije lako. Treba prodati tone i tone robe, a ljudi nemaju novca – dobro je ako imaju i za osnovne potrepštine. Pa ipak smo svakodnevno izloženi paljbi raznoraznih ponuda u kojima nam se nudi najbolja kupnja koju možemo zamisliti (oni nam to serviraju „po englesku“ – najbolja kupnja ikad, što i bez jedne jedine engleske riječi ipak neodoljivo podsjeća na engleski ever). No, što nam ti oglasni mamci zapravo nude? Svi se zaklinju i kažu: robu po jeftinim cijenama. Mogu li cijene biti jeftine ili velike? Ne, cijene mogu biti visoke ili niske, snižene prema prijašnjima, povoljne, vrlo povoljne, najpovoljnije u sezoni rasprodaje, kao i pretjerane, previsoke, bezobrazno visoke itd. No ne mogu biti ni skupe ni jeftine. Skupa ili jeftina može biti roba (npr. kineska je roba jeftinija od domaće). Cijene pak ne mogu biti ni jeftine ni skupe. Takva može biti samo roba koja se nudi, prodaje itd.
Mogu li cijene biti jeftine i velike?
