“Fatima, da ili ne?”

Yves Ivonides (po naše; fra Ivon Ćuk) napisao je jedan svoj uradak pod naslovom: Fatima, da ili ne? Knjigu mi je poklonila jedna moja poznanica, po zvanju vjeroučiteljica, u dobroj namjeri da me približi Svetom pismu, evanđeljima pa i samom Isusu. Primijetila je da sam  s tim vjerovanjima pomalo odmaknut i deklariran kao agnostik. Hvala joj zbog nastojanja da se poput Zdravka Tomca pod stare dane preobratim  u debelog vjernika, ali je knjiga učinila sasvim suprotni efekt od volje i želje vjernice. Knjiga me je uputila da ne budem agnostik, ali niti vjernik. Postao sam ateist.

Prvi puta sam knjigu pročitao odmah pred pet godina, a nedavno sam posumnjao da nisam sve dobro shvatio pa sam ove godine pristupio utvrđivanju gradiva Možda nisam shvatio poruku Gospe od Fatime koju je ona poslala ukazanjem prije točno stotinu godina? Zato je ova kolumna moj obol Gospinim porukama koje je ona, urbi et orbi, poslala preko malodobne dječice od sedam-osam godina. Začuđenoj djeci koja su ju opazila, na portugalskom im je jeziku odredila da se mole za griješnike i da se žrtvuju za njihovo spasenje. Djeca su se žrtvovala tako da su preskakali obroke hrane u siromašnom Portugalu u kojem i tako nisu imali što za jesti. „Ukazivanje“ Gospe ublažilo je njihov osjećaj siromaštva, a pojava ukazanja širila se u dva smjera; jedan je bio utjeha za siromašno stanovništvo, a drugi smjer su utrli biskupi koji su od siromaha učinili još veće siromahe.

Masni biskupi širili su te priče po svojim župama i organizirali ubiranje sredstava od sirotinje za gradnju kapelica i kipova u raznim pozama i za bogatu opremu svih tih „umjetnina“. Bez fiskalizacije.

Da bi zainteresirali narod za masovni odaziv činu Gospina ukazanja u Fatimi, bilo je potrebno i malo tajnovitosti. Jedina preživjela vidjelica koja se naknadno zaredila, objavljivala je sjećanja na ukazanja uz napomenu da im je Gospa strogo zabranila obznaniti tri tajne koja im je ona rekla prilikom jednog ukazanja. Danas su otkrivene sve tri tajne koje izgledaju bezazleno u odnosu na znatiželju vjernika dok nisu bile obznanjene, a odnose se: 1. na prikaz pakla i paklenih muka griješnika, 2. na obraćenje Rusije Bogu u 2. svjetskom ratu i 3. atentat na papu Ivana Pavla II. Da pakao postoji nitko nije dokazao, a druga i treća tajna se nisu obistinile.

Na čemu je pisac Yves Ivonides bio kada je napisao da je dokaz Fatime „svetost umrlih pastirčića“ i da je najdublji smisao fatimske poruke sljedeći: „Stravičnoj poplavi grijeha Djevica suprostavlja veličinu i ljepotu bezgrešnosti“. (!?) Ma što to značilo. I jedno i drugo.

Moramo naglasiti da su vidioc i vidjelice Gospina ukazanja u Fatimi bli: brat Francisko i sestra Jacinta te susjeda Lucija, koji si imali sedam, osam i devet godina. Za vjerodostojnost bilo kojeg iskaza obično je potrebna punoljetna osoba ili barem blizu te dobi, a moguće halucinacije ukazanja Gospe u Fatimi uzete su u krugovima klera kao pravomoćne. Francisco i Jacinta su umrli nekoliko godina kasnije od neke neizlječive bolesti. Radosni jer su prihvaćeni od Presvetog srca Marijina, kako im je Gospa i obećala.

Na kraju mi je veoma žao što je papa Ivan Pavao II u Fatimi izjavio da je zahvalan Gospi od Fatime što je smrtonosni metak prilikom atentata na njega skrenula u lijevo, a još mi je više žao što papa Franjo ove godine nije eskivirao 100-tu godišnjicu proslave jubileja. Vjerojatno su morali tako postupiti!

A ja ću postupiti po svom uvjerenju. Ni nakon drugog čitanja Fatimske Gospe nisam prihvatio svetost siromašnih pastirčića, već suprotno – kler ih je neumjesno iskoristio u svoje svrhe, a mene uvjerio da ostanem ateist.

Zar nakon tolikih molitava, svjesnih odricanja i patnji te djece, njihove prerane smrti, slavljenja Presvetog srca Marijina okupljanjem 200 do 300 tisuća ljudi u Fatimi, na stotu obljetnicu Gospina „ukazanja“ u Portugalu bukne na stotine katastrofalnih požara s ogromnom materijalnom štetom i, što je još užasnije, s ogromnim brojem ljudskih žrtava koji su sprženi u mukama. Aleluja!