Aktualno Kolumne Pogled sa strane S vama kroz svaki dan

Sva doba jednoumlja

Mi stariji koji smo proživjeli tri države, već smo pri rođenju osuđeni da vremenski, za svake od tih država, slušamo njihovo jednoumlje. Da nam ne bude dosadno to jednoumlje nije bilo isto. Ono se razlikovalo od države do države. Tako smo za vrijeme Nezavisne države hrvatske (NDH) slušali i učili isključivost. Ta se država zvala „nezavisna“ jer se oslanjala samo na fašističku Italiju i nacističku Njemačku, a isključivost se vezala na sastav stanovništva. To stanovništvo se moralo dekarirati kao Hrvati katolici, a sve druge skupine zatečenog stanovništva bile su osuđene na progonstvo ili zatvaranje u neki geto koji se obično nazivao logorom. U tim logorima obitavali su Srbi, Židovi, Cigani i odnarođeni Hrvati komunisti. Najpoznatiji logori za NDH bili su Jasenovac i Gradiška Stara, a prema nekoj instituciji koju je osnovao Tuđman i HDZ, kao jedina državotvorna stranka RH, trebalo je utvrditi istinu o logorima. Voditelj istine bio je Vice Vukojević koji je kasnije, za nagradu, završio kao sudac Ustavnog suda RH. Ta je institucija dokazala da je u Jasenovcu stradalo nekolko ljudi zbog neopreznosti samih stradalnika, a da je tzv. logor bio egzil nepoćudnih koje se htjelo zaštititi od rasističkih zakona Mile Budaka i nestašnih ustaških čuvara logora. Zatvorenici su tamo imalu uvjetnu slobodu baviti se umjetnošću, sportom i uvježbavanjem Tijardovićeve Male Floramye, koju su operetu obično pjevali kada se u pregled dolazile delegacije međunarodnog Crvenog križa ili nekih drugih humanista.
Druga država u kojoj sam živio puno duže, povjesničari tvrde da je to bilo razdoblje od 45 godina, zvala se Socijalistička federativna republika Jugoslavija, isto je bila jednoumna, jednopartijska kažu. Ta me je od prvog dana pučke škole uvjeravala da je naše društvo satkano od bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti, što me je malo zbunjivalo jer nisam bio načistu što je to narod, a što narodnost. Kasnije sam to svladao, mada samo teortski jer nisam imao problema s nijednom narodnošću. Svoju cijenim, tuđu priznajem.
E sad moram primijetiti da su mi bratstvo i jedinstvo konstantno ponavljali i da je možda kod nekoga to izazvalo i kontraefekt. A ponavljalo se na raznim proslavama godišnjica određenih datuma kao državnih ili republičkih praznika; Nova godina, 1. maj, Dan ustanka federalne republike, Dan SFR Jugoslavije i dr. Tjedan dana uoči tih praznika svi gradovi i naselja imali su javni razglas preko kojega su puštani domoljubni govori pollitičkog vrha strukture vlasti, narodnu glazbu s Ladaricama i sestrinskim ansamblima od drugih naroda i narodnosti. Slušali smo Robića, Anicu Zubović, Dedića, Lolu Novaković, Balaševića, Marjanovića, Hadžimanova, Majdu Sepe, Mirjanu Deržaj, Kodriča, Popovića, Gojkovića, Ilića, Dančua, Hanku Paldum, Veru Svobodu, Esmu Redžepovu, Lea Martina, ….
I tako je došla treće država. Čekasmo ju od stoljeća sedmog! Zakratko je ona bila uspostavljena od ’41. do ’45. ali ju nitko nije priznavao. Bila je dovoljna sama sebi. No, ova nova, uspostavljena na demokratskoj osnovi s višestranačjem, odlučila je živjeti vječno, i to u blagostanju svih svojih stanovnika zahvaljujući prirodnom bogatstvu koje nan svevišnji bog je d’o. Trebali smo samo pod egidom toga bogatstva sve to prodati ili opljačkati uz blagoslov političke kaste i klera.
I, kako smo konačno od sekularne države prešutno prešli na vjersku, katoličke provenijencije, kako nam Crkva određuje državne zakone na temelju božje volje, tako smo primorani i misne obrede, evanđelja, propovijedi, možda i ispovijedi, slušati ne samo u crkvi, već i izvan nje. Naime, kako smo za nekadašnje Jugoslavije preko razglasa slušali vijesti, obavijesti i glazbene brojeve u gradu, Crkva je uspjela taj običaj kopirati, pazite – od komunista, danas se priključiti na te iste razglase i građanima koji su se došli prošetati gradom ponuditi da prate misno slavlje, ne samo u crkvi, ne samo preko Radio Ogulina, već i oko crkve u polumjeru od 500 metara.
Ogulinci konačno mogu živjeti s bogom i u bogu, na svakom mjestu. Jednoumlje ide dalje.