Međugorje svako malo iskrsne kao novinska tema, ali ne samo kao novinska tema nego i kao rezultat prijepora u samoj Katoličkoj crkvi. Mnogo se govori i o sudbini toga hercegovačkog svetišta. Naravno da se onda pojačano spominju i osobe kojima se, po njihovim riječima, ukazala Gospa. Kako se te osobe zovu? Ne zanimaju me njihova građanska imena nego njihova uloga. Naš narod slabo poznaje glasovne promjene, jer za standardni hrvatski jezik mari kao i za lanjski snijeg. Novinari se još kako-tako nose s jedninom te imenice, ali s množinom opet nikako. Pogreške su već i u naslovima, što govori i o (ne)pismenosti urednikā (koji naslove i pišu). Dakle: nominativ jednine pravilno glasi vidjelac, genitiv je vidioca, dativ vidiocu itd. Želite znati zašto? Zato što l u hrvatskom standardnom jeziku na kraju riječi i na kraju sloga najčešće prelazi u o. Prijelazni oblik *vidjelca (primijetite, l je ovdje na kraju nutarnjega sloga, pa prelazi u o te dobivamo još jedan prijelazni oblik *vidjeoca). No evo i novoga pravila: je ispred o prelazi u i! Zato od glagola htjeti glagolski pridjev radni ne glasi htjeo nego htio. To se lijepo može vidjeti i u dvostrukostima, npr. imenica može glasiti i predjel (l je ostalo na kraju riječi i sloga) i predio (po zakonitosti da l na kraju riječi prelazi u o, a potom je ispred o prelazi u i); ili selo, selce, seoce. Toponimi ostaju onakvi kako su se okamenili – stoga Selce kod Crikvenice (dolazim iz Selca, prilazim Selcu) i Selca na Braču (dolazim iz Selaca, prilazim Selcima). A sada množina imenice vidjelac. Prijelazni oblik *vidjelci iz već navedenih razloga daje pravilan oblik vidioci (je + o = io). Ondje gdje ima uvjeta da se vrati početno stanje, ondje će se ono i vratiti. Genitiv množine glasi vidjelaca, no u dativu ti uvjeti opet ne vrijede, pa će dativ množine glasiti vidiocima (*vidjelcima, l prelazi u o, je ispred o prelazi u io). To bi trebali imati na umu oni (mnogi) koji pišu o Međugorju..