Vremenik

Čim čujem za neku novotariju koja se nataložila u retorti Ministarstva prosvjete, postanem malodušna. Znam da su i opet promijenili nešto samo zato da ne bude kako je prije (dvadesetak i više godina) bilo. Već neko vrijeme u školama barataju – jer tako, naravno, moraju – vremenikom, imenicom koje nema ni u jednom suvremenom rječniku hrvatskoga jezika. Nije zabilježena ni u Anićevim rječnicima, ni u Šonjinu, ni u jezičnom savjetniku, ni u pravopisima hrvatskoga jezika – dakle ni u jednom jezikoslovnom taboru, klanu ili krdu (kako vam drago). Kako onda dokučiti što vremenik jest? Počeo se rabiti umjesto dnevnog reda školskih sastanaka (“na vremeniku su točke“ te i te), a s pričama o novoj državnoj maturi isplivalo je na površinu da je upravo taj vremenik vrlo slaba karika u cijelom poslu (a nije ni jedina). Naime, učenici ne pohađaju nastavu kao što su to činili dosad, nego cijelo drugo polugodište bauljaju po nekim izvanškolskim prostorima i ondje pišu neke testove ili nešto što se zove esej. Jer im tako propisuje vremenik tih pisanija. Zaključujem da bi vremenik bio dosad svima razumljiv kalendar ili raspored, a zašto tako nije ostalo, to ja u neukosti svojoj više ne znam. Znam tek da riječ vremenik ima samo stari leksikograf Dragutin Parčić iz 19. stoljeća, ali ne u značenjima koja su mu izmislili marni ljudi što bdiju nad svekolikom našom prosvjetom od dječjega vrtića do doktorskoga studija. Parčić (bio je svećenik, pa već kao takav nije sumnjiv) lijepo kaže da je riječ vremenik hrvatska zamjena na tal. cronografo, cronichista, što će reći ljetopisac, kroničar, pisac kronike. Je li onda trebalo školama i čeljadi u njima nametati riječ vremenik umjesto školskoga kalendara ili rasporeda, ostavljam na procjenu onima u kojih je još zrnce zdrave i nezastrašene pameti. Nadam se da ih još ima.

Facebook Comments

No announcement available or all announcement expired.