Nakon velikog slavlja priznala nervozu i što joj je rekao trener u ključnom trenu

SANDRA PERKOVIĆ ZAVRŠILA U NARUČJU MASKOTE Nakon velikog slavlja priznala nervozu i što joj je rekao trener u ključnom trenu

Iza Sandre Perković sjajan je uspjeh i osvojeno peto uzastopno europsko zlato u bacanju diska.
Ogrnuta u hrvatsku zastavu proslavila je povijesni uspjeh, a potom završila u naručju službene maskote EP-a u Berlinu, što su uhvatile kamere.

A nije sve išlo tako glatko.

Do pete je serije bila na trećem mjestu s pomalo nestvarnih 59,97! A onda je napokon disk poletio kako treba, Sandrin urlik zadovoljstva je rekao sve. Povijesni peti naslov je nakon puno muke sletio u Sandrine ruke. S njom jednostavno nikad nije dosadno.

– Bilo je odlično! Šalim se, naravno – uz smijeh je započela priču Sandra u utrobi Olimpijskog stadiona.
– Posljednjih nekoliko dana mi se svašta događalo. Od bolova u stražnjoj loži, preko toga da me ubola osa, do toga da sam imala temperaturu. Stres je bio velik, čekala me ta peta zlatna medalja. Jako sam se dobro osjećala na zagrijavanju, napravila sam dobar tonus, dobre sam treninge odrađivala zadnjih peta dana… Ali kada je sve toliko dobro, znam da će nešto krenuti po zlu.

Podijelila je Sandra potom sve svoje misli, od zagrijavanja na kojem se osjećala dobro do velikog mučenja tijekom samog natjecanja.

– Dolazim ovdje, zagrijavam se vani, osjećaj je odličan, ruka mi je brza… Prvi hitac na zagrijavanju ide u mrežu, drugi ide u mrežu, a to se događa kad sam spremna. Iskreno, draže bi mi bilo da sam došla ovdje sa 65 metara i da znam da moram ‘rokati’ za zlato, nego da samo trebam ispustiti hitac izvan mreže i da će biti dovoljan za pobjedu.

Ključna uloga Edisa

Nakon dva hica u mreži tijekom zagrijavanja, krenulo je natjecanje. Sandra je bila uvjerena da će sve ići kako treba.

– Rekla sam si, ‘idemo sad u novu priču’. I prvi hitac u natjecanju opet bacim u mrežu, a bio je jako dobar. Prije druge serije sam si rekla ‘nemoj si to raditi, nemoj se dovoditi u probleme u trećoj seriji’ i bacila sam 59,09. Druga sam, smijem se sama sebi, ali u redu, i to je bilo dovoljno za Top 8. I mislila sam, ‘sada konačno počinje natjecanje’.

No, nije počelo. U trećoj seriji disk je sletio na 59,97.

– Stojim, gledam i ne vjerujem. Onda kreću misli: ovo se sve događa jer si očekivala to zlato, pa se vraćam na Berlin 2009. kad sam imala X, pa 61 metar, pa opet X i razmišljam što bih sada dala za tih 61,77. Vidim Nadine Müller, vodi sa 63 metra, ja sam druga s 59,97 i u tom me trenutku prebacuje Claudine Vita sa 61,23. To su daljine koje sam ja bacala prije pet, šest godina, a danas jednostavno ne mogu uloviti hitac.
U tom je trenutku ključnu ulogu odigrao Sandrin trener Edis Elkasević.

– Edis je primijetio da se polako gubim, da sam izvan natjecanja i rekao mi je: sad samo’rokaj’, nemaš što više razmišljati. I izvrtim hitac, udarim kukom i otvorim ga… I bio bi predalek, ali opet završi u mreži.

Ponovno su krenule glavom kojekakve misli.

– Cijeli stadion su Nijemci, u finalu su tri Njemice, pa hoće li dopustiti da im neka Hrvatica uzme zlato ispred nosa? Gledam skok u vis, Nijemac pobijedi, nigdje veze. Gledam skok u dalj, nema Ivane Španović zbog ozljede i opet pobijedi Njemica. U bacanju diska vodi Njemica. Mislim si, ‘pa zar ćeš zbilja dopustiti da ovo bude njemačko slavlje’.

Samo da disk ode van

Naravno da nije dopustila. Uvijek im nekog aduta u rukavu, sinoć ga je izvukla kasno, ali ipak na vrijeme.

– Bilo je dosta teško, ali nekako sam uspjela, bilo mi je samo važno da dignem disk na kuk i da on izađe van. Rekla sam si prije pete serije ‘nemoj si to raditi’ i pomislila sam ‘sad će me mama sigurno ubiti’. Negdje doma ludi, razmišlja si što se sa mnom događa.

Mama je možda i ludjela, ali ne kod kuće.

– Završi natjecanje i vidim direktora iz mamine firme, kad odjednom dotrčava i ona. I kažem joj, ‘pa ti si tu’. Rekla mi je, ‘pa ne mogu propustiti da mi dijete osvoji peto zlato, a da nisam tu’. Drago mi je da je došla, svi su znali, cijeli moj tim, osim mene. Oni su mene iznenadili, a onda sam i ja njih.

Neugodno iznenađenje, ali sa sretnim završetkom. Kao i uvijek kad je Sandra u pitanju. Kraljica diska ne silazi tako lako s trona…

Oglasila se Perković i za kamere HRT-a.

“Bilo je dosta teško natjecanje. Vrtim, udaram u mrežu, počne se javljati neka nervoza… Imala sam neku negativnu atmosferu i pokušala sam se izdići iz toga. Nije mi uopće bila bitna daljina već da disk izađe van. Kad sam se uozbiljila, opet u mrežu i onda dođe ta peta serija gdje je taj disk toliko bez veze izašao van. Čim sam vidjela da je letio preko 65 znala sam da to ne može nitko stići. Natjecanje ću pamtiti po petom naslovu i po petoj seriji. Hvala navijačima koji su me došli bodriti u ovom broju i djeci koja su mi napravila slogan ‘Give me five’ (Daj pet). I na kraju, mama je došla u Berlin i neće više ni na jedno natjecanje”, objasnila je Perković uz smijeh.

Otkrila je i kome posvećuje ovaj uspjeh.

“Ovo je prva medalja koju ne posvećujem nikome već samoj sebi jer je ovo moja deseta medalja s velikih natjecanja, devet zlata i jedno srebro iz Pekinga. Give me five!”, ponovila je Perković. (jutarnji.hr)

 

Facebook Comments