Udruga privatnih iznajmljivača »Bjelolasica«, na čelu s Laurom Nazor, Vrelo 129/g, Jasenak, jedina je institucija koja promiče ima Bjelolasice u afirmativnom smislu. Laura se slučajno našla na Bjelolasici pred nekih 10-ak godina.i zaljubila se na prvi pogled. Kada netko iz Dalmacije dođe u planine na zimsku temperaturu od -100 ili -150, sa snijegom od ± metar, a osjeća neku toplinu podneblja, onda je to prije Yeti, nego jadranska medvjedica.
Ova Bjelolasica, nažalost, nije bila spremna nakon 1991. nastaviti s korištenjem prirodnih resûrsa i gotovu skijašku infrastrukturu, već je za direktore i voditelje projekata Hrvatskog olimpijskog centra (HOC), nakon odlaska prognanih Saborčana, odabirali ljude koji sa zimskim radostima i zimskim razmišljanjima nisu imali ništa zajedničkog. Svi su voditelji bili antiljubitelji snijega. Jedan je bio vaterpolist, drugi Splićanin bez interesa za snijeg, a treći je bio Dubrovčanin koji je svoju funkciju obnašao iz Zagreba ne dolazeći uopće na Bjelolasicu! Prvi je puta bio u centru HOC-a, kada su interesne skupine zapalile restoran u Vrelu. Bez toga objekta Bjelolasica ne može funkcionirati i ubrzo je otvoren stečaj!
Razni stečajni upravitelji postavljani po kriterijima podobnosti nisu bili posebno zainteresirani za obnovu olimpijskog centra pa su mnogokratne prodaje (12 puta do danas) cijelog kompleksa propadale jedna za drugom. Od skurenog (spaljenog) restorana do danas prošlo je 7 godina pa se u zimskom periodu mogu sanjkati samo mali tintilinići na jednom proplanku. Mame su zadužene za tintiliniće jer u blizini nema za očeve ni jedne birtije, a to je onda uzaludan trud mamama.
Ako malo ozbiljnije razmotrimo samo održavanje HOC-a kao olimpijskog zimsko-ljetnog centra, onda nailazimo na dosta ozbiljne posljedice nemara ove države. U nekoliko mahova na Bjelolasici je vlada RH donosila odluke da za funkcioniranje skijališta i gradnje zatvorenog plivališta treba ubaciti oko 200 milijuna kuna i to je čvrsto odlučeno još za samoga Tuđmana, ali se nije poduzelo ništa. Nije ubačena ni jedna kuna i Centar je polako gubio na značenju.
Ljubitelji zimskih sportova, i ne samo zimskih, pokazali su interes za gradnju vikendica u podnožju Bjelolasice; u samom centru Jasenka, u Krapanima, Vrelu, Zrnićima, a domaći vlasnici parcela vrlo su brzo iskoristili zanimanje za kupnju građevinskog zemljišta od strane ljudi izvan Ogulina, širom Hrvatske. Cijena zemljišta lagano je rasla i dostizala pomalo čudne iznose. No, interes je rastao, cijene su se poklopile s interesom kupaca, vikendice su nicale na sveopće zadovoljstvo. Novi prostorni planovi na trošak Grada Ogulina kao jedinice lokalne samouprave, vodni i komunalni doprinosi su plaćani Hrvatskim vodama i Gradskom proračunu, ali su za opskrbu vodom i kanalizaciju građene cisterne i septičke jame na trošak investitora, a čišćenje snijega s uskih putova organizirali su vlasnici vikendica.
Dok jednoga dana, 2011. gdine, nije izgorjela glavna građevina, restoran, a vlasnik HOC-a nije obnovio uporabne dozvole za skijaške staze i žičaru te je sve otišlo niz slalomsku strminu novoizgrađene staze bez volje za obnovom.
Opustjele vikendice, zarasle u granje i samonikla stabla, nakrenuše se pomalo, a neke građevine nisu ni dovršene i nagrđuju naselje Jasenak. I ono malo apartmana koje bi neki namjernici koristili ne guštaju doći zbog nereda. Zato je Udruga za iznajmljivanje pod vodstvom Laure Nazor dobro došla, mada se pojavljuje izvjesna ljubomora što neka Dalmatinka, pored domaćih ljudi, vodi glavnu riječ usred Velike Kapele. No, Laura Nazor nije htjela uzurpirati nekoj domaćoj osobi moć upravljanja udrugom, jer takva se osoba do sada nije ni pojavila, ali joj sada nije ugodno izdržati pritisak nekih domaćih. Ti „domaći“ nisu oni iz bajke Ivane Brlić Mažuranić, niti je Laura vila iz neke druge bajke ispod Kleka, ali niti klečka vještica na brezovoj metli! Pokušava svoju udrugu podići na višu razinu i animirati politiku i političare bez kojih se u ovoj državi ništa ne može organizirati. Prvi je taj izazov prihvatio gradonačelnik Ogulina Dalibor Domitrović, ali bez prateće redarske službe, bez građevinske inspekcije Ministarstva graditeljstva i bez organiziranja pitke vode od strane Hrvatskih voda koje su ubrale debeli dio kolača naplatom vodnog doprinosa, od koje uplate investitori nisu dobili ništa. Vrijednost vodnog doprinosa s područja Jasenka je ogromna, a investitori pored vodnog doprinosa, troškova za izradu cisterne, moraju plaćati prijevoz i vodu koja im se dovozi vatrogasnim ili privatnim vozilima.
Gradonačelnik Ogulina je objasnio da vodovod od Ogulina do Jasenka nema opravdanja ne samo zbog velikih troškova magistralnog zahvata dužine oko 30 km iskopa kanala i vodovodnih cijevi, već još više stoga što je potrošnja vode u Bjelskom, Musuliskom Potoku i Jasenku vrlo mala što bi izazvalo kvarenje vode u cijevima i dodatne troškove održavanja posebnim zahvatom pražnjenja sustava i ponovnog punjenja. To se doista ne bi isplatilo, ali bi Hrvatske vode investitorima trebale podmirivati troškove barem prijevoza vode vatrogasnim vozilima ili s izvorišta u Jasenku!
Piše Krešimir Rendulić
(Stavovi izneseni u autorskim kolumnama i komentarima, ne odražavaju stavove uredništva, već su to osobni stavovi autora pojedine kolumne i komentara.)